U distopijskom filmu „Soylent Green“ („Zeleni Soylent“), lik Edwarda G. Robinsona, Sol Roth, izgubio je volju za životom. Predstavlja se u klinici za eutanaziju, sumornoj, brutalističkoj zgradi u srcu napuštenog centra grada. Dva dužnosnika odjevena u toge odvode Sola u futurističku odaju, svlače ga, polažu na postavljeni odar dok je ogrnut bijelom tkaninom. Službenici mu daju otrov u šalicu i odlaze nakon što je popije. Čim popije otvor, zaslon ugrađen u zidove komore počinje reproducirati scene iz prirode – jeleni trče, cvrkut ptica, teče žito – dok se u pozadini čuje zvuk iz „Asine smrti“ Edvarda Griega i Mozartove „Pastorale“. Jeziva je to scena koja tjera gledatelje da se bore s dostojanstvom čak i naizgled „dostojanstvenijih“ samoubojica.
Na našem sjeveru stvarnost sve više nalikuje znanstvenoj fantastici. Ovaj mjesec je više medijskih kuća izvijestilo o nekoliko Kanađana koji su bili eutanazirani ili su pod pritiskom da razmotre eutanaziju prema kanadskom nedavno liberaliziranom zakonu o potpomognutom samoubojstvu. Jednom čovjeku s degenerativnim poremećajem mozga navodno je rečeno da bi njegovo držanje u bolnici koštalo „oko 1500 dolara dnevno“ te su ga pitali je li „zainteresiran za potpomognuto umiranje“. Drugi, suicidalni psihički bolesnik, zatražio je i dobio pomoć pri umiranju, navodno zbog „psihološkog stanja“. Treći, 41-godišnjak eutanaziran je nakon što nije uspio prikupiti dovoljno novca za medicinsku opremu koja bi mu pomogla da ostane kod kuće sa sinom. Svaki je slučaj reprezentativan za plodove kanadske kampanje „dostojanstvena smrt“.
Prošle je godine više od deset tisući ljudi umrlo eutanazijom u Kanadi, što čini više od tri posto ukupnih smrtnih slučajeva zabilježenih na nacionalnoj razini 2021. Od deset tisuća Kanađana koji su se ubili uz pomoć medicinskog stručnjaka, dvjesto devetnaest nije imalo terminalnu dijagnozu.
Pravo na samoubojstvo u Kanadi otkrili su liberalni pravnici, a 2014. „Udruga za građanske slobode Britanske Kolumbije“ tvrdila je da nacionalna zabrana eutanazije krši Povelju o pravima i slobodama te zemlje. Kanadski vrhovni sud se složio te je 2016. poništio nacionalni zakon koji je potpomognuto samoubojstvo smatrao oblikom ubojstva.
Sud je dao parlamentu rok od godinu dana da donese zakon koji će to omogućiti. Njihov prvobitni zakon zahtijevao je da pacijenti imaju neizlječivu bolest da bi se kvalificirali, ali je pokrajinski sud taj uvjet ukinuo 2019. nakon još jedne aktivističke tužbe. Nacionalna i pokrajinska vlada odbile su uložiti žalbu na presudu, što je navelo parlament da usvoji prijedlog zakona C-7, čime svaka odrasla osoba s ozbiljnom bolešću ili invaliditetom koja ima sposobnost donošenja odluke ispunjava uvjete za dobrovoljnu smrtonosnu injekciju. Tu odluku je potvrdila „stručna revizijska komisija“ koja će proučiti trebaju li duševni bolesnici i „zreli maloljetnici“ u budućnosti biti podobni za potpomognuto samoubojstvo.
U godinama otkako je eutanazija legalizirana, broj Kanađana koji uzimaju smrtonosne injekcije povećao se gotovo četiri puta. U 2017., prvoj punoj godini u kojoj je praksa bila legalna na nacionalnoj razini, 2838 Kanađana je eutanazirano. Do 2020. ta se brojka više nego udvostručila.
Kanadski čelnici na eutanaziju gledaju kao na nešto pozitivno. Oni to vide kao produžetak progresivnog nacionalnog karaktera zemlje. Ministar zdravstva Jean-Yves Duclos rekao je da kanadski sustav potpomognutog samoubojstva „priznaje prava svih osoba“ i „vrijednost svakog života“. Jedna od dvije glavne stranke u zemlji tvrdi da Kanađani imaju „pravo odlučiti kada će završiti njihov život i kada će završiti njihova patnja“.
Ipak, nemaju to pravo. U konačnici, naša tijela nisu naša. Ono što ljude razlikuje od životinja je duša i naša sposobnost da kao živa bića podnosimo patnju. Nema sumnje da neki ljudi na kraju života doživljavaju ogromnu fizičku i emocionalnu patnju. Nema sumnje da mnogi gube osjećaj dostojanstva. Ali to nije argument za legalizaciju eutanazije, nego zapravo pojačava snagu argumenta protiv nje. Ako je mjera društva ono što čini za svoje najslabije članove, što reći o zemlji koja potiče neizlječivo bolesne da se ubiju?
Eutanazija nije loša samo zbog potencijalnog skliskog terena, niti je loša samo zato što prisiljava starije osobe, osobe s invaliditetom i neizlječivo bolesne da umru kako bi umanjili financijski i emocionalni teret koji predstavljaju svojim obiteljima. Nije loša samo zato što sugerira da je život s teškim invaliditetom gori od smrti. Loša je jer prije svega omogućuje ljudima, čak i ljudima sposobnim za život da se ubiju.
Jedan od najčešće navođenih razloga, koji građani u Kanadi navode kada se odluče za potpomognuto samoubojstvo je nemogućnost sudjelovanja u svakodnevnim aktivnostima. Drugi navode gubitak neovisnosti. Značajan broj je rekao da osjeća da je izgubio dostojanstvo. Kanadska kampanja masovne eutanazije sugerira da se država slaže sa takvim stavovima.