Sveti Vjenceslav je prvi češki svetac. Nazivaju ga Vaclav. Mi ga prema njemačkom Wenzel zovemo Vjenceslav ili starohrvatski Vjećeslav i Većeslav. Bio je sin češkog Vojvode Vratislava i Dragomire, a unuk vojvode Borivoja i žene mu Svete Ljudmile. Prvi kršćanski odgoj primio je od bake po ocu Svete Ljudmile, jer mu se majka krstila u odrasloj dobi.
Rano je naučio liturgijski staroslavenski jezik i bio dobro upučen staroslavensko bogoslužje. Po očevoj želji daljnji je odgoj i izobrazbu primio na dvorcu Budeču od češkog svećenika Učenja. Taj ga je uputio i u latinski jezik i drugo korisno znanje. Svaki dan je slušao više Svetih Misa klečeći na golom tlu crkve.
Rano bi znao ići u crkvu. A kad bi crkva bila zatvorena, klečeći ispred vratiju klanjao bi se Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Osobno bi posluživao kod bogoslužja. Nakon smrti njegova oca Vratislava 13. veljače 921. (imao samo 33 godine) postao je vladar Vjencelav. Kao vladar pomagao je siromašne, gradio i obnavljao crkve i materijalno pomagao svećenstvo da bi moglo vršiti duhovnu službu.
Sam je uzgajao vinograd iz kojeg je pripremao vino za Misu. Brinuo se i za pšenicu iz koje se dobivalo brašno potrebno za misne hostije. Ukrašavao bi oltare najdragocjenijim dragim kamenjem iz svoje kraljevske krune i najskupljim tapetama iz svog kneževskog dvora.
U jutarnje sate, dok je išao na bogoslužje, Vjenceslava je na vratima dočekao rođeni brat Boleslav i ranio u glavu, a jedan sluga probo je nejgov bok. Izdahnuo je s riječima: „Gospodine, u tvoje ruke predajem duh svoj“. To se dogodilo 28. rujna 929.