U kolumni koju je objavio u La Croix, a dijelom je preuzeta iz pastoralnog pisma upućenog svećenicima njegove biskupije Poitiers, biskup Pascal Wintzer pita se o mogućnosti ređenja oženjenih muškaraca.
„Prije mnogo godina nisam želio razmatrati mogućnost ređenja oženjenih muškaraca, jer sam u tome vidio argument koji bi se uzimao za poricanje svećeničkog celibata. Tvrdim, kao i mnogi svećenici, da je naš izbor celibata često pogrješno shvaćen, ismijavan, ili čak postoji sumnja da ga svećenici ne žive. Ne zavaravajući se padovima i neuspjesima, ne govorim u ime drugih, želim izraziti osjećaje koje živim. Čak i da postoje oženjeni svećenici, za mene bi celibat zadržao izvorno značenje… Pitam se kako ne nalazimo smisao u onome što živimo?
Prije svega, želim potvrditi kako nisam izabrao biti svećenik, već sam na to pozvan. Naravno, ništa od toga nije učinjeno bez moga pristanka. Crkva je preko muškaraca i žena bila tumač Božjeg poziva.
Što se tiče celibata, ja sam ga izabrao. Naravno, taj celibat je posljedica moje raspoloživosti za svećenika… Poznavao sam nekoliko mladih vjernika koji su imali želju da postanu svećenici, ali nisu sebe mogli vidjeti bez žene i djece. Bili bi odlični svećenici, siguran sam, ali bi teško živjeli celibat. Pravilo celibata tako lišava Katoličku crkvu mnogih izvrsnih svećenika.
Zasigurno ne postoji jedinstven način življenja svećeničkog celibata jer su psihološki pristupi i kulture različite. Naravno, ovaj život pokazuje nedostatak… emocionalnog života, seksualnog života, mogućnosti dodirivanja tuđeg tijela, nedostatak djece i intelektualne intimnosti… Za svakog će nedostatak poprimiti drugačiji aspekt. Ipak, koji ljudski život nije u znaku nedostatka? Laž je tvrditi da bi svaka osoba mogla doživjeti sve što je poznato čovječanstvu…“.