Ovim aktom su Hrvatska i Ugarska 1868. uredile međusobne državnopravne odnose, prekinute 1848., kada je Hrvatski sabor, nakon uspostave samostalne vlade za Ugarsku, odbio priznati mađarsku vladu kao zajedničku, raskinuvši na taj način državnopravne veze s Ugarskom.

Nakon što je 1867. sklopljena Austro-Ugarska nagodba dotadašnja je jedinstvena Habsburška Monarhija podijeljena na austrijski i ugarski dio. Prema novonastalom državnopravnom ustroju Dalmacija i hrvatski dio Istre, zajedno sa slovenskim zemljama, ušle su u austrijski dio Monarhije, a Hrvatska, zajedno s Vojvodinom u ugarski.

Po nagodbi Hrvatska je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave i pravosuđa. Ostali su poslovi zajednički. Glavni su bili problemi nagodbe činjenica da Hrvatska nije dobila samostalnost na području financija kao i neriješen problem pripadnosti Rijeke što je riješeno „provizorijem“, „privremenim“ rješenjem koji je u praksi išao u korist Mađara.