Svjedoci smo da na Zapadu vlade kontroliraju daleko veći dio BDP-a nego što bi trebale (a to se napose vidi u krizi), državne institucije (primjer Francuske) redovito interveniraju u svakom gospodarskom sektoru, a programi pomoći čine najveći dio državne potrošnje. Posebnu štetu u gospodarskim aktivnostima čini takozvani državni korporativizam koji predstavlja jedan oblik totalitarnog naslijeđa.
Korporativizam predstavlja modernu političko-ekonomsku teoriju iz 19. stoljeća koja je u naše vrijeme umjesto asocijacijskog korporativizma postala način na koji država upravlja građanima. Državni kapitalizam podrazumijeva pak da državni vrh upravlja i donosi ključne odluke u ime korporativnih udruženja, ostvarujući pritom šire političke ciljeve. To smo mogli vidjeti u dvadesetom stoljeću na primjeru Španjolske, Portugala i Italije, a djelomično i s New Dealom u Sjedinjenim Američkim Državama (pojedini američki ekonomisti divili su se Mussolinijevom modelu).
Primjeri državnog korporativizma stvara ozbiljne političke i ekonomske probleme (a nedavni primjer INA-e to je najbolje pokazao). Postoje brojni pokazatelji da blage verzije korporativizma etabliranim tvrtkama pružaju političke mehanizme za promicanje osobnih interesa u odnosu na interese potrošača, poreznih obveznika i novih poduzetnika, koji nisu vezani za strukture koje utječu na politiku. Na neki način čak ako i državna tvrtka negativno posluje i dođe do bankrota uvijek se može pozvati na pomoć države kako bi izašla iz krize. U takvim uvjetima uspjeh manje ovisi o inovativnosti i konkurentnosti, a puno više o političkim vezama.
Državni korporativizam dovodi do toga da državne tvrtke nisu sposobne napraviti potrebne promjene, a sukobi interesnih grupa unutar upravnih odbora i sindikata zaposlenika dovode to toga da državni korporativizam postaje jedan oblik kupovanja socijalnog mira u državi i među samim zaposlenicima. Uzmimo u obzir skandal s korporacijom Volkswagen iz 2008. Suočeni s većom konkurencijom i potrebom za smanjenjem troškova rada, direktori Volkswagena stvorili su fond za otkup predstavnika zaposlenika (tj. sindikalnih dužnosnika) u Volkswagena kako bi dobili njihovu suglasnost za promjene radnih uvjeta, a kao rezultat njihove suglasnosti su im davali novce iz fonda.
Iz svega navedenoga vidljivo je kako će takozvani „naprednjaci“ i lijevo orijentirano građani navijati za državni korporativizam. Osim što navijaju za državne tvrtke, navijaju i za plan Klausa Schwaba o takozvanom „trojstvu vlada, tvrtki i nevladinih organizacija“ kako bi slijedili ciljeve koji su progresivni, tj. totalitarni. Najveći gubitnici u državnom korporativizmu su građani jer gube slobodu, ali možda nisu niti svjesni da su ju imali.