Bliski istok je područje svijeta u kojemu se intenzivno vode egzistencijalne rasprave o kulturi, identitetu i religiji. Tijekom žestokih i zastrašujućih dana Arapskog proljeća, regija se borila s nekim od istih pitanja s kojima se danas bore države na Zapadu. Što znači biti nacija? Oko čega se građani trebaju složiti da bi bili ili postali narod? Mora li „narod” biti ujedinjen ili se može ostati podijeljen?

Muslimani su u nemogućnosti da prihvate liberalizam odlučili prigrliti islamizam (ideološki konzervativni islam). Iako su u Egiptu i Tunisu nakon revolucije uvedeni modeli „miroljubive“ politike, oni su se pokazali kao pogrješni, a navedene države, napose Egipat, su se ponovno vratile u diktaturu. U tom razdoblju prije desetak godina, kada se mislilo da svjedočimo Fukuyaminom „kraju povijesti“, građani bliskoistočnih zemalja su se suprotstavili hegemoniji liberalizma odabirući islam ne kao vjeru, nego kao ideologiju.

Isto tako, treba razumjeti da politički islam koristi šerijat kao pravni zakon kojim se jača snaga države, a slabi snaga islamskog klera, i onda ne postoji protivljenje autoritetu izvršne vlasti koju može predstavljati pojedinac ili grupa kao Muslimansko bratstvo. Zapadnjaci bi mogli pomisliti da će revolucija u arapskim zemljama dovesti do liberalizacija društva, ali ona je dovela do toga da vladar ili predsjednik ima izvršnu moć i autoritet, a islam postaje „oslobođen“ u javnom životu i politici bez mogućnosti da postoji društvena snaga koji će ga regulirati osim vladara ili diktatora.

Treba uzeti u obzir da su se brojni islamski mislioci kao Jamal al Din al – Afghani, Muhammad Abduh i Rashid Rida bili svjesni kontradiktornosti u Kuranu i inferiornosti islamske teologije prema kršćanskoj civilizaciji pa su u 19. i 20. stoljeću pokušali racionalizirati islam. U tome kontekstu treba gledati odnos modernizma i islama, jer ono što sekularizam, a napose laičnost, predstavljaju na Okcidentu to islamizam predstavlja na Orijentu. Kako su francuski prosvjetitelji vidjeli revoluciju 1789. kao način za uspostavu vlasti, isto tako Muslimansko bratstvo vidi dolazak na vlast kao priliku za islamski projekt (al-mashrou al-Islami). Stoga islamizam nije protivnost modernizmu, nego predstavlja njegovu ekspresiju, jedan pravac. Zašto islamska društva još uvijek imaju ministarstva religija, ako je islam jedina priznata i dopuštena religija u državi? Na drugačiji način sekularne države kroz državne institucije nastoje regulirati religijske zajednice.

Fundamentalni predstavnici islama ne govore više što je islam, nego što bi islam mogao biti kao jedino rješenje za funkcioniranje društva. Nešto slično imamo na Zapadu gdje se tvrdi da su laicizam i sekularizam osnova društva te da svi građani trebaju to prihvatiti kao univerzalne vrijednosti. Na političkom planu islamizam se prilagodio nacionalnim državama, ali kao i kod sekularizma ostao je nedorečen glede pitanja slobode i autonomije građana. S druge strane, postoji uvjerenje među teoretičarima islamizma da je u islamu ostvarena punina ženskih prava i socijalna preraspodjela imovine (bogati daju zekat), nešto što se često može čuti u sekularnim državama u drugačijoj formi egalitarnosti.

U tom kontekstu dolazim do zaključka da su islamisti dovoljno različiti da bi ih politički protivnici mrzili, ali nedovoljno različiti da ispune svoje obećanja pružajući istinsku alternativu liberalizmu. Jedan od dobrih primjera za to je islamistička stranka Ennahda u Tunisu, koja je u vrijeme Arapskog proljeća govorila kako se ne razlikuje previše od sekularnih stranaka, ali da njezini članovi ne kradu. Na jedan način islamistički političari se predstavljaju kao bolji političari jer se boje Allaha, a za razliku od njih njihove sekularne kolege tvrde da predstavljaju moralnu vertikalu zbog pozivanja na vrijednosti same države. Stoga se može reći da je islamizam prigrlio modernizam, ali da je i modernizam nevoljko prihvatio islamizam.