Ponedjeljak, 04. ožujka 2024.

Mons. Dražen Kutleša novi predsjednik Hrvatske biskupske konferencije

Mons. Kutleša izabran je za novog predsjednika HBK na petogodišnji mandat, nakon što je u dva mandata službu predsjednika obnašao mons. Želimir Puljić.

Donosimo životopis novog splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Kutleše s mrežne stranice Splitsko-makarske nadbiskupije.

Mons. Dražen Kutleša rođen je u Tomislavgradu 25. rujna 1968, od oca Kreše i majke Danice r. Ćurić. Poslije osnovne škole koju je pohađao u Prisoju (1975. – 1983.), boravi u sjemeništu i završava Klasičnu gimnaziju Ruđer Bošković u Dubrovniku 1987. Zatim upisuje i završava 1993. filozofsko-teološki studij na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu. Godine 1994. postigao je bakalaureat pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zaređen je za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije u Prisoju 29. lipnja 1993. Godine 1995. odlazi na poslijediplomski studij kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu gdje magistrira 1997. i doktorira 2001.

Od 1993. do 1995. bio je župni vikar u mostarskoj katedrali i katehist u srednjim školama. Od 1998. do 2006. obnašao je sljedeće službe: vicekancelara u biskupijskoj kuriji, župni upravitelj u Grudama, predavač kanonskog prava na Teološkom institutu u Mostaru, član zbora savjetnika i svećeničkog vijeća. Od 2006.-2011. djelatnik je Kongregacije za biskupe u Vatikanu. Od 2010. vanjski je suradnik Kongregacije za kauze svetih i disciplinu sakramenta.

Dana 17. listopada 2011. papa Benedikt XVI. imenovao ga je biskupom koadjutorom Porečke i Pulske biskupije, 10. prosinca 2011. zaređen je za biskupa, a 14. lipnja 2012. imenovan je dijecezanskim biskupom Porečke i Pulske biskupije.

Biskupsko geslo mons. Kutleše su riječi iz Psalma 31: „U Tebe se, Gospodine, uzdam!“.

U tijelima Hrvatske biskupske konferencije trenutno vrši sljedeće službe: član stalnog vijeća, predsjednik pravne komisije i predsjednik biskupske komisije za odnose s državom.

Papa Franjo imenovao ga je nadbiskupom koadjutorom Splitsko-makarske nadbiskupije 11. srpnja 2020. godine.

Od njenog ponovnog uspostavljanja 1969. godine, četvrti je po redu nadbiskup Splitsko-makarske nadbiskupije koja na površini od 4088 kvadratnih kilometara, obuhvaća oko 425 tisuća vjernika koji žive u 187 župa za koje se brine oko 220 biskupijskih i 160 redovničkih svećenika uz suradnju oko 460 redovnica te više od 300 vjeroučitelja.

Svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza ove godine u Svetištu Gospe Sinjske predvodio je mons. Dražen Kutleša, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit, a od danas i predsjednik HBK. U nastavku donosimo najvažnijue dijelove propovijedi.

„Draga braćo i sestre, danas s cijelom Crkvom slavimo Mariju na nebo uznesenu, putokaz cijeloj Crkvi, sliku onoga što se ima ostvariti u svakome od nas“, započeo je nadbiskup Kutleša svoju propovijed u kojoj je, citirajući liturgijsku molitvu, govorio o Mariji kao putokazu nade i znaku utjehe. „Marija je dakle putokaz koji budi nadu i ohrabruje ljudsko srce da ne malakše dok hoda ovom zemljom jer nas čeka vječnost i vječno zajedništvo s Bogom. I naše hodočašće danas u ovo prekrasno marijansko svetište otkriva pravu narav i srž ljudskoga života: hod prema Bogu, prema vječnosti. To je naš život na zemlji – hodočašće. Hodati, i dok hodamo, častiti, svojim životom poput Marije proslaviti Boga. Mi nismo lutalice u ovome životu; znamo odakle smo došli i kamo idemo“, naglasio je mons. Kutleša kazavši da ideologije i svjetonazori koje ostvarenje čovjeka i čovječanstva vide samo u granicama vidljivog i opipljivog zanemarujući dušu, završavaju samouništenjem.

„Isključivo materijalistički pogledi na svijet i čovjeka, koji nam govore da je apsurdno držati se Božjih zapovjedi, ne mogu opstati jer su utemeljene na laži o čovjeku. Psalmist na jednom mjestu veli: lažna je misao onih koji odstupaju od pravila Božjih (usp. Ps 119). Lažna je svaka misao, ideja o čovjeku koja zanemaruje Boga. Znamo li mi danas prepoznati lažnu od ispravne misli u idejama koje nam se nameću u medijskom i političkom prostoru? Jednako tako, znamo li u religijskom prostoru razlikovati lažne misli prorokâ koji propovijedaju sami sebe od ispravnih misli onih koji slijede put Gospodnji? Znamo li prepoznati lažnu od ispravne misli u svojoj savjesti? Jesmo li mudri ili tek inteligentni s pogledom koji može sezati daleko ali ne dalje od granica ovog prolaznoga svijeta. Odgovori nam se na ta pitanja nude sami u rastućoj tjeskobi modernoga čovjeka, u grčevitu strahu pred bolesti, smrti i prolaznosti, u bespoštednoj težnji za uspjehom i blagostanjem u kojoj se ne čuje plač siromaha, najmanjih, nezaštićenih Časteći danas Mariju u njezinim brojnim svetištima proživljavamo čitavim svojim bićem – razumom, osjećajima i voljom – čitavim svojim srcem, da je moguć cjelovit, otkupljen život kojemu vjera i poštivanje Božjih zapovijedi otvaraju perspektivu vječne ali i vremenite sreće“, kazao je splitski metropolit.

U nastavku propovijedi nadbiskup je govorio o sve većoj razlici između bogataša i siromaha, koju stvara konzumerizam, bjesomučni potrošački mentalitet. „Bogataši kupuju sve nagomilavajući nepotrebno, a sirotinja prodaje i daje sve, žrtvuje sve: svoje tijelo, zdravlje, živote, obitelji, ne bi li stekla osnovno. Ove podjele imaju korijen u neravnoteži konzumerizma. Sebičnost i egoizam pretvorili su nas u ljude ekstrema, ljude bez nutarnje ravnoteže. Ta neravnoteža širi se među nas, u naše obitelji, društvo, stvara suparništva, sukobe i ratove; zahvaća cijeli ljudski rod, a posljedica je gubitka Boga“, istaknuo je potkrijepivši riječima iz Jakovljeve poslanice (Jak 4,1-3). Naime, naš se život ne iscrpljuje i nije nam darovan samo kako bi se brinuli za jelo i odijelo. Naš život ima cilj i taj se cilj zove Bog, vječna slava i sreća s Marijom i svima svetima u nebu. U tom je svjetlu potaknuo nazočne na molitvu.

Marija, „žena zaogrnuta suncem“ (Otk 12,1), znak je pobjede ljubavi nad mržnjom, pobjede dobra nad nepravdom, znak pobjede Boga, znak velike utjehe svakom čovjeku. U „ženi zaogrnutoj suncem“, nastavio je nadbiskup Kutleša, „bez ikakve sumnje na prvome mjestu vidimo Mariju koja je okružena i prožeta Bogom. Pod nogama joj je mjesec (usp. Otk 12,1), simbol smrti i smrtnosti, ali svojim životom ‘ponizne službenice’, potpunog darivanja Bogu i bližnjemu, Marija je zadobila život pa je tijelom i dušom uzeta u nebesku slavu. Ova nas slika potiče na suradnju s Bogom, predanje u Božji plan s nama. Ne bojmo se kada Bog ulazi u naš život sa svojim zahtjevima, kada dopušta kušnje i križeve. Radosno ih poput Marije prihvatimo. Marijin je pristanak kod Navještenja pridonio Životu i time je popravljeno sve u čemu je Evin pristanak pridonio smrti. Ali Marija nije zbog toga pošteđena patnje ni križeva. Stoga draga braćo i sestre, ne bojte se reći ‘DA’ životu i kada to uključuje križeve i muku. Ne bojte se reći ‘Da’ početku života u majčinoj utrobi, ‘Da’ njegovoj zaštiti u okrilju pravedna društva i obitelji, ‘Da’ u starosti kad malakšu snage. Čineći tako dopuštamo Gospodinu da nam do kraja otkrije tajnu svoga bića, da nam otkrije snagu koju nosimo po njegovoj milosti a koja nadilazi sva naša predviđanja i strahove.“

Nadbiskup je Crkvu, koja neprestano čovječanstvu donosi Krista, usporedio sa ženom koja pati i viče u porođajnim bolima (usp. Otk 12,2). „Slika Crkve koja se mora skrivati i bježati, Crkve koja u različitim povijesnim trenutcima i na različitim mjestima svijeta mora trpjeti i podnositi progonstvo. Krista se na svijet donosi uz velike protivštine. Nije lako biti Božji, ali je blagoslovljeno. Slušati Crkvu, ljubiti Crkvu, dati se za nju i biti u njoj. Marija nam ponavlja: ‘Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava’ (Ps 34,19).“ Stoga je još jednom svetopisamski i pastirski ohrabrio ožalošćene, ugnjetavane, nesretne, slabe, prognane, slomljena srca da svoje pouzdanje stave u Boga koji „silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne“ (Lk 1,52).

„Knjiga Otkrivenja nastavlja kako je kušnja žene trajala određeno vrijeme (usp. Otk 12,14). Svaka kušnja i progonstvo, i kušnja Crkve i svakoga pojedinca, ima svoje trajanje. Bog ima odgovor, ima rješenje, ali ne na način na koji ga mi tražimo i u vrijeme koje mi Bogu namećemo. Treba proći kroz bolno razdoblje u kojem Bog čini da naše srce poraste u čežnji za Njim, u pouzdanju da naučimo gledati život Njegovim očima. Učimo se čekati: Božje vrijeme će doći. Kažu da je strpljivost vrlina posljednjih vremena.“ A strpljivosti nas najbolje uči Marija, Majka nade koja je životom posvjedočila da što je iščekivanje bolnije i duže, to je bogatije milošću. „Dok donosite Bogu po Mariji uzdahe svoga bića, ne gubite nadu. Vaša obitelj, vaš brak, sudbina vaša i vaše djece, vaši poslovi, vaše zdravlje, vaše želje imaju budućnost ako uključite Boga koji ‘sve izvodi na dobro onima koji ga ljube’ (Rim 8,29).“

„Kao što je Marija predviđena i milostima obdarena za visoko i sveto poslanje koje joj je Bog pripravio, tako je i Crkva. Bog ju je utemeljio da bude polog i čuvar njegove božanske istine, da se drži čvrsto i da od te istine crpi snagu, život i slavu ne samo kršćanstvo, nego i cijelo čovječanstvo“, istaknuo je mons. Kutleša podsjetivši da su kroz crkvenu povijest mnoge mjesne Crkve nestale i iščeznule s lica zemlje jer su odstupile od Božjih zapovijedi, duhovno oslijepile i izgubile zdravi razum. U tom je svjetlu upozorio da „Gospodin nije rekao za Crkvu u Hrvata da je vrata paklena neće nadvladati, već je nama povjerio zadaću da slavu i pobjedu koju je svojoj Crkvi pripravio utjelovljujemo u ovom našem kraju i vremenu i prenosimo u baštinu naraštajima iza nas.“

Spomenuo je različite sljepoće kojima je izložen čovjek suvremenoga doba: „Sljepoća ljudi koji ne znaju da su zahtjevi ovog vremena drugačiji od onih koji su bili prije; sljepoća ljudi koji govore o samo intelektualnom prosvjetljenju, o razumu bez vjere; sljepoća onih koji svoj pogled zaustavljaju na ljudskim dostignućima, bez nade u vječnost. Istina je da imamo više udobnosti, ali manje kulture i poštenja. Više imamo diploma a manje znanja. Imamo veće i ljepše kuće a sve malobrojnije obitelji, dugovječniji smo ali ne i kreposniji. Imamo viši stupanj medicine a manje zdravlja. Znamo doći do Mjeseca ali ne znamo posjeti bolesnog susjeda.“

Na kraju je svoje propovijedi pozvao vjernike da s jednakim pouzdanjem, koje su imali naši očevi i majke, djedovi i bake, donesemo Mariji naše radosti i žalosti, nade i tjeskobe, jer Ona sluša i čuje, jer je ona putokaz nade i znak utjehe.

 

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...