Sveti Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda, rodio se oko 1030. u Kölnu. O obitelji iz koje potječe i njegovu djetinjstvu jedva da se što pouzdano znaObrazovanje je započeo u kolegijatskoj crkvenoj školi Sv. Kuniberta u svom rodnom gradu, a zatim je pošao u Reims na daljnje usavršavanje i ondje s uspjehom završio studij. Odlučio se tada posve posvetiti duhovnome staležu i tako svoje znanje upotrijebiti u službi Crkve.
Bio je vrlo ozbiljan klerik pa je brzo postao i kanonik katedrale u Reimsu. Kao kanonik dobio je nalog da predaje takozvane artes liberales – slobodne vještine, među njima gramatiku, retoriku, logiku, filozofiju, a onda i svetu teologiju. Naslijedivši profesora Herimanna 1056., preuzeo je i vodstvo biskupske škole. Kasnije, 1075., postao je kancelar svoga nadbiskupa u Kölnu.
Kao profesor oduševljavao je učenike, među kojima se nalazio i kasniji papa Urban II. Učenici su ga poštivali kao veoma učena i ozbiljna učenjaka. Međutim, on je bio nezadovoljan samim sobom i onim što je radio. Želja ga je vukla prema nečemu savršenijem. Promatrajući tadašnje prilike među višim klerom u Crkvi, odlučno se stavio na stranu pape Grgura VII. koji je svom odlučnošću želio u Crkvi načiniti red i osloboditi je od nedostojnih službenika.
Bruno je učinio zavjet da će ostaviti svijet te živjeti životom Kristovih siromaha. Tako su se, naime, nazivale skupine pustinjaka koji su se povlačili u šumovite predjele te ondje živjeli ili u posvemašnjoj osamljenosti ili ipak pod jednim zajedničkim pravilom. Njihov kruh svagdašnji bilo je: siromaštvo, pokora i samoća.
Tako je on u proljeće 1084. pošao na put prema Alpama da ondje potraži prikladno samotno mjesto. Našao ga je u masivu La Grande Chartreuse te se ondje sa šest istomišljenika odlučio nastaniti i provoditi pustinjački život. I tako se na uzvisini od 1 175 metara rodila prva kartuzija.
Sveti Bruno, osnivač prve kartuzije, morao je teška srca 1090. napustiti svoju samoću jer ga je k sebi za savjetnika pozvao negdašnji njegov učenik papa Urban II. Svoju je malu kartuzijansku zajednicu prepustio brizi magistra Landuina iz Toskane. Jedno je vrijeme s Papom boravio u Rimu, no kad je ondje iz političkih razloga postalo opasno prebivati, pošao je skupa s njime u južnu Italiju koja je tada bila pod vlašću Normana. Uz papino odobrenje osnovao je novu kartuziju Santa Maria della Torre u biskupiji Squillace. Čar nove kartuzije, u kojoj je 6. listopada 1101. i umro, opisao u jednom glasovitom pismu.
Kad je 1193. ta kartuzija dokinuta, svečeve su relikvije prenesene u crkvu obližnjega samostana San Stefano. Brunu je službeno svetim proglasio papa Leon X. 1514.
On je tako osnivač jednoga od najstrožih redova u Crkvi, a kao norma života kartuzijancima ipak služi benediktinsko pravilo, ali postroženo potpunom šutnjom i uzdržavanjem od mesne hrane. Kartuzijanci se hrane kruhom, povrćem, a za piće služi im voda.
Oni su kroz sva stoljeća nastojali ostati vjerni idealu svoga utemeljitelja pa je o njima nastala glasovita latinska poslovica: „Cartusia numquam reformata, quia numquam deformata“ – „Kartuziju nikad nije trebalo obnavljati, jer se nikad nije izrodila.“
Svetoga su Brunu njegovi suvremenici nazivali svjetlom Crkve, cvijetom klera, slavom Njemačke i Francuske, što je on i zaslužio po svojim osobnim vrlinama, ali i po svome velikom djelu – osnutku kartuzijanskoga reda.