Deliberativna demokracija u teoretskom modelu predstavlja društva u kojima slobodni i jednaki građani pokušavaju riješiti različite stavove raspravom te se suzdržavaju od pozivanja na tradicionalne koncepte istine, a vrijednosti su zapravo prikazane u tezama koje izražavaju. Stoga se cijeli politički život mora ravnati ovim „razumnim pluralizmom“, a u idealnom modelu deliberativne demokracije istina više nije potrebna.
Konstrukt deliberativne demokracije sve će se više pojavljivati kao ideološko rješenje zbog krize predstavničke demokracije u 21. stoljeću, a teorija „zastupljenosti svih građana“ pokušava se prikazati kao prikladniji ili bolji način za organiziranje institucija od klasične demokracije zbog, kao što filozofi Frankfurtske škole navode, mnogih nedostataka, od kojih se izdvajaju: izostanak glasovanja na izborima, pad stranaka kao masovnih pokretača sudjelovanja i legitimiteta zakona koji se odobravaju u predstavničkim tijelima u većini zemalja.
Imamo dva dobra primjera anarhističkih projekata koji su bili svojevrsna priprema za deliberativnu demokraciju. U prvom projektu “prosvjetljeni izumitelji“ stvorili su društvene mreže kojima se pokušalo zaobići cenzura državnih medija, ali paradoks je još veći da su upravo velike tehnološke kompanije kao Twitter i Facebook bile oni koje su provodile cenzuru. U drugom projektu “prosvjetljeni ekonomisti“ su pokušali preko anonimne platne mreže Bitcoin napraviti reformu globalnoga ekonomskog kapitalističkog sustava, jer banke nisu imale izravnu kontrolu nad time tko vrši uplate i isplate. Govoreći jezikom deliberativne demokracije, Bitcoin je predstavljao ekonomski projekt decentralizirane valute za cijeli svijet.
Za razliku od dva maloprije spomenuta anarhistička projekta, projekt deliberativne demokracije nema samo za cilj naglasiti važnost dijaloga u civilnom društvu, nego pokazati svojevrstan diskurs za etiku. Uz želju određenih grupa da postane svojevrstan “modus operandi“ kako bi društvo trebalo funkcionirati, što predstavlja ozbiljnu opasnost za klasičnu demokraciju.
Takva opasnost dovela bi do toga da sfera autonomne komunikacije postane komplementarna državnoj administraciji, želeći ju zamijeniti uz pomoć „komunikacijske moći“. I onda bi u tako „savršenom društvu“ trebalo doći do veće „racionalnosti i legitimnosti odluka“, što je apsurdno jer naše sadašnje društvo nije antički polis.