Subota, 27. travnja 2024.

Hoći li Kina na Bliskom Istoku zamijeniti SAD?

Nakon razočaranja u Iraku, propasti nuklearnog sporazuma s Iranom i neuspjelih intervencija u Siriji i Libiji, i republikancima i demokratima u Washingtonu dosta je Bliskog istoka, ali imaju sreće što oportunistički Peking ostaje nezainteresiran za preuzimanje uloge Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom Istoku. Njih umjesto vođenje ratova zanima samo ekonomska razmjena – i zato je prošle godine više od polovica kineske uvezene sirove nafte došlo iz ove regije.

Bilateralna trgovina između arapskog svijeta i Kine iznosila je 330 milijardi dolara, što je povećanje od trideset tri posto u odnosu na prethodnu godinu, a Peking je samo u posljednjem desetljeću potpisao petnaest sporazuma o strateškom partnerstvu s arapskim zemljama.

Kineski stručnjaci oprezni su prema dubljem političkom angažmanu na Bliskom istoku, ali imaju želju produbiti veze sa zemljama koje izvoze naftu usred rastuće energetske nesigurnosti. Jedna od zemalja u koju Peking ulaže već desetljećima je Iran. Od 2005. do 2020. kineska ulaganja u Iran iznosila su ukupno 4,7 milijardi dolara, a kineski cilj je u budućnosti uloži 16 milijardi dolara godišnje u Iran!

Iako Kina nije preuzela ulogu regionalnog hegemona, ipak se počela vojno angažirati preko Ujedinjenih naroda šaljući skoro dvije tisuće vojnika u Libanon, Sudan i Južni Sudan, dok je kineska mornarica 2017. izgradila svoju prvu prekomorsku vojnu bazu u Džibutiju. Uz to se izvoz kineskog oružja u zemlje Bliskog Istoka udvostručio tijekom posljednjeg desetljeća.

Kina bi kao moćan posrednik mogla preuzeti ekonomsku ulogu Amerikanaca, a ulogu regionalnog vojnog hegemona ne želi preuzeti jer kineski ekonomski stručnjaci smatraju da bi njezina ekonomija pretrpjela štetu zbog geopolitičkog rata između Saudijske Arabije i Irana. To Kinu stavlja na sjecište ključnih trgovačkih ruta, kao kupca energetskih zaliha, kao prodavača oružja i kao dobrodošlog ulagača u regiju.

Za Kinu je u ovom trenutku najvažniji nastavak kupovine energenata i povećanje ekonomskog utjecaja preko državnih tvrtki i, u slučaju novih ratova, prodaja oružja svim stranama (bilo Iranu, Saudijskoj Arabiji ili Izraelu).

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...