Sve dok je Elon Musk nije otpustio nitko nije znao za Vijaya Gaddeu. Ona je bila samo jedna od mnogih ključnih osoba u kompaniji Twitter koji su bili zagovornici državne cenzure. Takav oblik cenzure nastaje kada se duboka država i velike kompanije ujedine s ciljem da zajednički kontroliraju javni život. I jedni i drugi očito iz toga imaju određene benefite, a da se pri tome svjesno napuštaju sami temelji demokracije. Nemojmo se zavaravati da je to pojava samo u Sjedinjenim Američkim Državama, pogledajmo u vlastito dvorište.
Na neki način današnja ljevica na Zapadu napušta staromodni liberalizam, utemeljen na obrani prava pojedinca, i zamjenjuju ga progresivnim vjerovanjem koje gleda na pravdu u smislu skupine. Građani se moraju poistovjetiti s grupom (etičkom, seksualnom ili rodnom) jer je to za današnje ljevičare pitanje dobra i zla.
Ako pripadate grupi koja se protivi idealima socijalne pravde i lažne ravnopravnosti, onda vaš jezik i ponašanje ne odgovaraju duhu vremena. Takve pojedince treba sankcionirati i zato postaju žrtve cenzure, koja za cilj ima uništenje reputacije pojedinca, a ako je moguće lišiti pojedinca i sredstava za život. Iz toga proizlazi da smo svjedoci novih društvenih tabua koji nadilaze one koje povijest sociologije nudi studentima na sveučilištima.
Različitost i pravičnost postali su temelj današnjeg egalitarističkog žargona tako da svako političko nekorektno mišljenje postaje cenzurirano. Ako se radi o pozivanju na nasilje, onda je jasno da treba podržati cenzuru; ali mi danas imamo paradoks da političko nekorektno mišljenje može biti izraženo i kod postavljanja jednostavnih pitanja… Kao na primjer što je žena?
Cenzura u lijevim medijima dovodi to toga da novinari znanstvena pitanja pretvaraju u politička. Zlouporabe se događaju s ciljem da se diskreditira suprotstavljena strana nagomilavajući joj optužbe za nazadnost bez artikulirane argumentacije, a to onda dovodi do tiranije.
Cenzura medija obilježje je totalitarnih režima. Ona ne dovodi samo do nepoštivanja ljudskih prava, nego prava postaju ono što je država propisala. Na neki način prava redefinira država ili kompanija na društvenim platformama, ali dok redefinira prava ona se ne će voditi onim što je u interesu građana, nego onim što je ekonomski interes za nju. Stoga mogu zaključiti kako cenzura predstavlja našu budućnost zbog ekonomskih, društvenih i psiholoških čimbenika koji dovode do još većeg povećanja mržnje i potrebe da se obrani „ispravan“ stav.