Narodna Republika Kina agresivno se brani od onoga za što vjeruje da su strane intervencije u njezinoj domaćoj politici i redovito pokušava nametnuti svoje komunističke vrijednosti drugim nacijama. Puno je već pisano o utjecaju Narodne Republike Kine u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim razvijenim demokracijama. Kineski napori predstavljaju zabrinjavajući izazov za demokratske države.
Svjedoci smo da Kinezima ulaganja i trgovinski odnosi daju veliki politički utjecaj. Ekonomski utjecaj Pekinga pokazao se posebno važnim u Aziji, gdje je Narodna Republika Kina nadmašila Sjedinjene Američke Države i Japan kao poželjne poslovne partnere. Želja za pristupom kineskom tržištu utjecala je na tvrtke diljem svijeta, uključujući i one koje svoje sjedište imaju u Sjedinjenim Američkim Državama.
Uz to Narodna Republika Kina prijeti tvrtkama da ne će imati pristup tržištu ako se ne prilagode zahtjevima Pekinga, čak i u inozemstvu – kao što je uklanjanje ime Tajvana na web stranicama zrakoplovnih kompanija. Ovakav primjer odluke nije primjer formalne prisile, budući da se privatni subjekti odlučuju pridržavati kako bi očuvali ekonomski pristup, ali učinkovit rezultat je nametanje politike Komunističke partije Kine diljem svijeta. Jedan od najboljih primjera za to osnivanje je Konfucijevih instituta na zapadnim sveučilištima kako promicali kineski jezik i kulturu i neformalno unaprijedili nacionalne političke prioritete.
Inicijativa Pojas i put velika je inicijativa Xija koja financira razvojne projekte bez ograničenja vezanih uz ekonomske reforme ili ljudska prava. Prvotna su očekivanja bila velika i izazvala su veliku zabrinutost među demokratskim državama. Jedan od ozbiljnih problema s kojima se Zapad susreće jest mogućnost Narodne Republike Kine da koristi privatne aktere za špijunažu i primjenjuje prisilni pritisak na građane u inozemstvu, čak i one koji su pobjegli iz Kine.
Zapadne vlade bi trebale zahtijevati veću transparentnost za institucije poput Konfucijevih instituta i dijeliti informacije u vezi s kineskim gospodarskim aktivnostima. Prijateljske države trebale bi povećati zahtjeve za otkrivanjem podataka za prijenos tehnologije koja je potrebna za ulaganja i ublažiti zakonske prepreke tvrtkama, poput zrakoplovnih, koje surađuju protiv kineskih zahtjeva. Cilj bi trebao biti osnažiti privatne aktere da se odupru pritisku Pekinga.
Savezničke nacije trebale bi razmotriti kolektivnu politiku kako bi odgovorile na kineske ekonomske napade. Saveznici bi mogli kazniti kineske tvrtke i ponuditi financijsku potporu ciljanim osobama. Međutim, takav bi napor trebao biti uistinu multilateralan, a ne beskrajna američka subvencija za države s gospodarskim ili političkim sporovima s Pekingom.
Savezničke zemlje trebale bi razgovarati o zajedničkim sredstvima za suočavanje s prijetnjama Pekinga stranim građanima i Kinezima koji rade, školuju se ili se nalaze u drugim zemljama. Zapadne liberalne vlade trebale bi protjerati ili kazniti kineske operativce, studente i druge uključene u zloćudne aktivnosti. Trebalo bi poduzeti druge mjere odmazde, možda protiv kineske trgovine i ulaganja, kako bi se kaznilo neprihvatljivo ponašanje Narodne Republike Kine.
Zajednički plan Zapada bi bio dobra praksa za koordinirano djelovanje kao odgovor na potencijalnu agresivnu kinesku intervenciju protiv Tajvana ili spornog teritorija drugdje na Pacifiku. Izgledi gospodarskog pritiska zapadnih industrijskih država poput onog protiv Rusije mogli bi potaknuti Peking da nastavi slijediti strpljivu i miroljubivu strategiju. Peking je uvijek bio spreman intervenirati u poslove drugih nacija. Stoga bi savezničke države trebale raditi zajedno kako bi u budućnosti stvorile djelotvoran način da ograniče utjecaj i odnos s Kinom.
