Na klimatskom summitu u Sharm el Sheikhu (u Egiptu) vidjelo se da je skup organiziran zbog novca. To je redovna pojava na godišnjim konferencijama predstavnika država u organizaciji Ujedinjenih naroda u vezi klimatskih promjena. Još 2007., na klimatskom summitu na Baliju, aktivisti su tvrdili da bogate zemlje moraju dati šesto milijardi dolara godišnje da bi pomogle siromašnim zemljama da se ekonomski razviju i prilagode klimatskim promjenama koje je uzrokovao čovjek.
Iako je klimatski summit u Kopenhagenu propao 2009., bogate su zemlje nevoljko obećale „mobilizirati“ sto milijardi dolara godišnje za siromašne zemlje do 2020. Sada se očekuje da će taj cilj biti postignut sljedeće godine, s tri godine zakašnjenja.
U početku je cilj bio pomoći siromašnim zemljama da više brinu za zaštitu okoliša. Financiranje je bilo usmjereno na ublažavanje i prilagodbu klimatskim promjenama usvajanjem tehnologija proizvodnje energije s niskom razinom ugljika i izgradnjom infrastrukture dovoljno jake da izdrži opasne vremenske uvjete.
Godine 2013. na klimatskom summitu u Varšavi zahtjevi siromašnih zemalja postali su glasniji, jer su željeli da Ujedinjeni narodi stvore novi birokratski mehanizam za prikupljanje i raspodjelu milijardi, kako bi im se nadoknadio “gubitak i šteta“ od klimatskih promjena. Nije iznenađujuće da se bogatim zemljama nije svidjela ideja o međunarodnoj agenciji koja bi imala ovlasti da prikuplja i raspoređuje njihov novac.
Na nedavno završenom summitu u Egiptu siromašne zemlje predvođene Pakistanom zahtijevale da se stvori organizacija pod vodstvom Ujedinjenih naroda s ciljem prikupljanja novca za borbu protiv klimatskih promjena.
Dakle, koliko je novca u pitanju? Početne procjene o desetku milijardi godišnje sada su narasle do novih procjena o trilijunama godišnje do 2030. Siromašne zemlje ispravno tvrde da većina dodatnog ugljičnog dioksida u atmosferi koji zagrijava planet potječe od fosilnih goriva koji troše bogate zemlje. A siromašni ljudi koji žive u siromašnim zemljama su oni koji najviše pate zbog klimatskih promjena. Uostalom, kao opće načelo prava i morala, ako netko nehotice nanese štetu drugoj osobi, dužan je nadoknaditi štetu oštećenoj strani.
No tu postoji veliki problem. Predloženi sustav kanalizirao bi sredstva od poreznih obveznika bogatih zemalja prema vladama siromašnih zemalja. A te vlade pate od sveprisutne korupcije. U svojoj najnovijoj analizi, Transparency International izvješćuje da je prosječni indeks percepcije korupcije za afričke zemlje trideset tri od mogućih sto, dok Pakistan ima prosječni indeks korupcije od dvadeset osam.
Jedan od razloga zašto su ljudi koji žive u siromašnim zemljama i dalje posebno osjetljivi na klimatske promjene je taj što su lopovluk i nesposobnost vlade kočili ekonomski rast koji bi im omogućio stvaranje bogatstva kojim se mogu braniti. Čak i kad bi bogate zemlje bile spremne izdvojiti desetke milijardi za klimatske odštete, vrlo malo novca bi stiglo do građana koji trpe najveći teret vremenskih nepogoda.
