U izvješću o vjerskim slobodama u svijetu, organizacija l’Aide à l’Eglise en Détresse ističe da u dogledno vrijeme u pet zemalja uskoro ne će biti kršćana, a to su: Nigerija, Afganistan, Kina, Iran i Maldivi. Vjerske slobode krše se u gotovo trećini zemalja na planeti (31,6%), u kojima živi dvije trećine svjetske populacije, odnosno 5,2 milijarde ljudi. Najgora kršenja se događaju u nekima od najmnogoljudnijih zemalja svijeta kao što su Kina, Indija, Pakistan, Bangladeš i Nigerija.

Progoni u tim zemljama su sve snažniji protiv kršćanskih zajednica. Uvođenje novih “zakona” ili kulturnih normi, sadržanih u zakonu, dovodi do dubokog sukoba između individualnih prava na slobodu savjesti i vjere s jedne strane, a s druge strane do sukoba sa zakonskim odredbama te zemlje. Svakako da su COVID mjere pokazale liderima u Africi i Aziji da ograničavajući građanske slobode mogu ograničiti vjerske slobode (dok se u Zapadnoj Europi događa obrnuti proces). Ti isti lideri zaboravljaju da je religijska dimenzija temeljni aspekt ljudske osobe i društva, i u konačnici ona se ne može oduzeti ljudima.

Primjerice, u Kini represivne tehnologije nadzora sve više ciljaju na vjerske skupine. U kratkom razdoblju uvedeno je 626 milijuna nadzornih kamera koje su povezane s “društvenim kreditima“, što dovodi do apsolutne diktature u svim aspektima života. Ako si dobar dobit ćeš nagradu, a ako pogriješiš onda će negativni bodovi dovesti do izopćenja pojedinca iz društva.

Postoji problem i u diplomatskom postupanju Svete Stolice prema zemljama Azije i Afrike, što rezultira time da lideri tih zemalja sve slobodnije progone kršćane. Iako je papa Franjo pokazao razumijevanje prema Kini i kulturološkom islamu u Africi i Aziji, konkretne plodove njegovog međureligijskog dijaloga ne možemo vidjeti. Iako je potpisao deklaraciju o bratstvu s velikim imamom Al-Azhare (Ahmedom El-Tayebom), de facto predstavnikom sunitskog islama, ipak se progoni kršćana nastavljaju u subsaharskoj Africi, Komorima pa čak i na Filipinima, u područjima gdje je sunitska većina.

S druge strane, neki će analitičari reći da je dijalog sa šijitskim muslimana krenuo u boljem smjeru jer je papa Franjo posjetio Irak prošle godine, što je prvi put, prema navodima mnogih medija, da je jedan papa posjetio zemlju sa šijitskom većinom. Teza je pogrješna jer se zaboravlja da je papa Pavao VI. sada već davne 1970. posjetio Iran na svojoj turneji Azijom. Konkretni plodovi dijaloga sa šijitima isto se tako ne uočavaju. Od nemira u Libanonu (gdje se zbog Hezbollaha ne može izabrati predsjednika), do nestanka kršćana u Siriji (sada ih je ostalo samo tristo tisuća) i Jemenu.

Zašto su vijesti o progonu kršćana bitne za sekularna društva i zašto bi oni trebali prenositi te vijesti? Jer će time pokazati važnosti obrane vjerskih sloboda, dok međunarodna zajednica šuti o progonima, a samim time će moći pokazati i dokazati objektivnost sadržaja koji prenose. Nažalost, nismo svjedoci toga, i izgleda da jedno od temeljnih ljudskih prava, dragocjena vrijednost svake civilizacije i jedan od temelja svakog demokratskog društva odlazi u zaborav, kao što je otišlo i objektivno izvještavanje.