Zlatna bula je povelja (nazvana tako zbog svog zlatnog pečata) koju je izdao ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. Arpadović 16. studenog 1242. godine u Virovitici nedugo nakon provale Tatara 1242. na područje Slavonije. Jedan je od najvažnijih dokumenata u povijesti Zagreba kojim je Gradec postao slobodni kraljevski grad izuzet iz banske i županijske vlasti te izravno podvrgnut kralju. Ona je i važan izvor hrvatske srednjovjekovne povijesti.
Dobivene povlastice donosile su određenu samoupravu, pravo biranja gradskog poglavara, suca, trgovanja i sajmovanja. Suca je Gradsko vijeće imalo pravo birati svake godine. Građanima Gradeca obećana je naknada štete ako bi bili napadnuti i opljačkani na području Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Bili su oslobođeni plaćanja daća (cestarina, mostarina) unutar granica Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Za gospodarski razvoj Gradeca osobito je bilo važno Zlatnom bulom stečeno pravo održavanja dnevnih i tjednih sajmova, kao i stjecanje velikoga zemljoposjeda, čija je sjeverna granica bila sljemenska kosa, zapadna potok Vrapčak, a južna rijeka Sava.
Godine 1266. Bela IV. potvrdio je građanima Gradeca odredbe Zlatne bule te ih je, zbog velikih troškova koje su imali oko utvrđivanja grada oslobodio vojne obveze i 1267. plaćanja carine zvane tridesetina (harmica).
Zlatna bula je bila osnovni gradski zakonik, odnosno kazneno-pravni i sudski dokument.