Nakon thermidorskog prevrata 2000. godine – kad „rebrendirani“ komunisti u suradnji s korisnim budalama dolaze na vlast – kreću i snažni pokušaji reintegracije Republike Hrvatske u prostor bivše Jugoslavije, ne (geo)političkom, sigurnosnom i kulturološkom planu. To je bilo praćeno i „približavanjem“ Hrvatske i Srbije pa se tako na svim valnim duljinama govorilo o potrebi izgradnje „dobrosusjedskih odnosa“.
U razdobljima kad su i Hrvatskoj i Srbiji na vlasti bili političari jugofilne i lijeve provenijencije lažni narativ o „dobrosusjedskim odnosima“ punio je medijske stupce. No takva politika nije bila dugoga trajanja. Povratkom na vlast u Srbiji Šešeljevih i Miloševićevih kadrova beogradska čaršija više ni ne glumi lažno „novokomponirano“ tzv. bratstvo i jedinstvo.
Opsjednutost Hrvatskom
Pa, gdje smo danas, dvadeset i tri godine nakon održavanja tzv. summita o Zapadnom Balkanu na kojemu je inauguriran koncept „dobrosusjedskih odnosa“ i tzv. Jugosfere?
Ukratko: Ideologija „velike Srbije“ danas je zamijenjena ideologijom tzv. srpskoga sveta koja aspirira na tuđe teritorije pa tako i na hrvatske.
Srbijanske jezikoslovne institucije crtaju granice srpskoga jezika (pri čemu one ulaze duboko u hrvatski prostor), srbijanska politika sustavno radi na uništavanju ne samo Hrvata Bunjevaca, nego i Šokaca u Vojvodini (cilj je njihovo otuđenje od hrvatskog identiteta i kasnija asimilacija), a srbijanske kulturne institucije svojataju hrvatsku dubrovačku književnost. Za frustrirane i porazima iskompleksirane velikosrbe Hrvati ne postoje kao narod, nego su pokatoličeni Srbi.
Velikosrbi su doslovce opsjednuti Hrvatskom i Hrvatima. Hrvatska je ključna referentna točka njihove političke patologije. Velikosrbi ne mogu bez Hrvatske. Srbi su – prema postulatima kulta ugroženog Srbina – uvijek i jedino žrtve i nikada ne mogu ni za što biti krivi. Nema dana, a da u glavnim srbijanskim medijima Vučićevi plaćenici ne siju mržnju prema okolnim narodima. U to je uključena i njihova kinematografija koja se neumorno bavi mitologiziranjem Jasenovca i „Oluje“.
Nove provokacije
U Srbiji i tzv. Republici Srpskoj neumorno se njeguju tradicije, a velikosrpske agenture djeluju i u Hrvatskoj. SOA već godinama u godišnjim izvješćima upozorava na jačanje četništva u Hrvatskoj. Ono posebno jača među mladeži što ukazuje na prijenos velikosrpske tradicije.
Mnogim je Hrvatima dosta bavljenja Srbijom, no velikosrpskoj ideologiji – kojoj snažno pogonsko gorivo daje Srpska pravoslavna crkva – nikada nije dosta aspiriranja na tuđe teritorije. Velikosrpska je ideologija neumorna (kao i glupost), agresivna, nasilna, mitomanska, iracionalna i maliciozna.
Velikosrbi nastoje iskoristiti svaku priliku za dizanje tenzija i provociranje. Ranije su dizali optužnice protiv hrvatskih državljana, a sada se pokušavaju iživljati nad hrvatskim državljanima koji žele posjetiti Srbiju. Tako je satima trajalo ispitivanje bivšega istražitelja Nikole Kajkića, a danas su zabranili ulazak u Srbiju predsjedniku Hrvatskih suverenista Marijanu Pavličeku.
U odnosu s nasilnicima ne vrijede lijepe diplomatske riječi. Jedini je način načelo reciprociteta. Ako se hrvatskim državljanima priječi ulazak u Srbiju (gdje živi hrvatska manjina), onda se i određene srbijanske političare u Hrvatskoj treba (i odavno je trebalo!) proglasiti za persona non grata. Osim toga, Srbiji – kao eksponentu protuzapadnih interesa – treba blokirati ulazak u EU.
Drugačiji jezik velikosrbi jednostavno ne razumiju.