Srijeda, 21. veljače 2024.

Živimo u vremenu novoga hladnog rata s velikim konfliktnim potencijalima

Već više od petnaest godina dio analitičara, među koje spada i autor ovih redaka, zastupaju tezu da živimo u vremenu novoga hladnog rata Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije. On obuhvaća političko, medijsko-propagandno i diplomatsko sukobljavanje, utrku u naoružavanju, ali i energetski rat koji kulminira posljednjih nekoliko godina.

Najveći suparnik Sjedinjenih Država na vojnome planu trenutno je nedvojbeno Rusija, posebno nakon početka agresije na Ukrajinu, no opći je stav gotovo svih geopolitičara i stručnjaka za globalnu sigurnost da će 21. st. primarno biti obilježeno borbom za dominaciju SAD-a i Kine, trenutno vodeće svjetske sile i sile u usponu. Differentia specifica novoga hladnoga rata, dakle, postojanje je trećega globalnoga aktera uz SAD i Rusiju, a to je Narodna Republika Kina

 „Potencijalno najopasniji scenarij predstavljala bi velika koalicija Kine, Rusije i možda Irana, u formi ‘antihegemonskoga’ savezništva koje ne bi nastalo na temelju zajedničke ideologije, već na temelju sukladnih nezadovoljstava. Ovakav bi savez snagom i veličinom podsjećao na nekadašnji kinesko-sovjetski blok, s time da bi ovaj put Kina vjerojatno bila predvodnik, a Rusija bi slijedila“ ‒ napisao je 1997. u knjizi „Velika šahovska ploča“ Zbigniew Brzezinski, bivši američki diplomat i geostrateg.

Dvadeset i šest godina nakon nalazimo se upravo pred realizacijom „potencijalno najopasnijeg scenarija“. Suradnja Ruske Federacije i Narodne Republike Kine nije bila nikada veća, a sve je snažnija suradnja ove dvije države i s Islamskom Republikom Iran. Washington se odlučio na politiku istodobnog obuzdavanja svih triju aktera. Pritom je jasno kako je Kina dugoročno najopasniji strateški rival koji posljednjih godina širi svoj geopolitički i geoekonomski utjecaj i na području Afrike, Bliskog Istoka (kineska diplomacija nedavno je posredovala u obnovi diplomatski odnosa Irana i Saudijske Arbije), ali i Latinske Amerike.

Kina kao strateški rival

Mandat Donalda Trumpa doveo je do toga da su Sjedinjene Američke Države, iako je i ranije bilo spominjanja „strateške konkurencije“, prvi put posve otvoreno označile Kinu kao glavnoga geopolitičkog, geostrateškog, geoekonomskog i sigurnosnog strateškog rivala. Trumpov mandat bio je obilježen stalnim informacijskim i diplomatskim konfrontacijama SAD-a i Kine. Rivalstvo je posebno došlo do izražaja u području visokih tehnologija. Kineska strategija „Made in China 2025“ ima jasan cilj, a taj je da Peking postane pobjednikom četvrte industrijske revolucije. To, dakako, izaziva reakciju SAD-a koji želi očuvati primat u ovoj sferi.

Sličnu politiku nastavlja i Joe Biden koji pokušava organizirati okupljanje što šire antikineske koalicije na sigurnosnim temeljima, ali i agendi vezanoj uz poštivanje ljudskih prava. Kao dva konkretna rezultata politike okupljanja saveznika možemo istaknuti „reanimaciju” Quada (Kvadrilateralni sigurnosni dijalog), kvadrilateralne inicijative SAD-a, Japana, Indije i Australije formirane 2007., ali i formiranje AUKUS-a – trojnoga vojno-sigurnosnog pakta između anglosaksonskih zemalja – Australije, Velike Britanije i SAD-a je potpisan 15. rujna 2021. Mnogi analitičari u formiranju AUKUS-a vide združeni nastup anglosfere protiv regionalnih i globalnih ambicija Kine.

Opasnost od izravnoga vojnog sukoba SAD-a i Kine prije svega je regionalne prirode i odnosi se na područje azijsko-pacifičke regije, odnosno Indo-Pacifika. U ovoj regiji može se prepoznati veći broj vrućih točaka, od koji treba izdvojiti Južnokinesko more, Istočnokinesko more i Tajvanski tjesnac. S obzirom na to da se radi o regiji najvećega gospodarskog rasta u koju se seli središte svjetske moći, Sjedinjene Američke Države, ako žele ostati velikom silom, po zakonu nužnosti ne mogu napustiti azijsko-pacifičku regiju. S druge strane, Narodna Republika Kina ne može postati globalnom silom, pa čak ni regionalnom hegemonom ako ne ostvari dominaciju u ovoj regiji i odande ne istisne američki utjecaj.

Asertivnija Kina

U posljednjih desetak godina kineski predsjednik Xi Jinping, najmoćniji vladar Kine od vremena Mao Zedonga, promovirao je viziju asertivnije Kine. Dok je Deng Xiaoping isticao da treba prikriti sposobnost i ne polagati pravo na međunarodno vodstvo, Jinping je zaokrenuo je takvu politiku i s projektom novoga Puta svile istupio na međunarodnu scenu s neskrivenim ambicijama za jačanjem kineskoga globalnog geoekonomskog i geostrateškog utjecaja.

Nekonfrontacijski pristup koji je karakterizirao kinesku vanjsku politiku, mijenja se i postaje mnogo direktniji kao odgovor na američke pokušaje kineskog obuzdavanja. Novi kineski ministar vanjskih poslova Qin Gang prošloga je tjedna održao svoju prvu pravu konferenciju u sklopu koje je predstavio kinesku vanjskopolitičku agendu za sljedeće godine. U govoru je istaknuo da je odnos Kine s Rusijom „bedem snage i stabilnosti“, a odnos između Kine i SAD-a, zajedno s američkim saveznicima, „izvor napetosti i sukoba“.

„Američka strana tvrdi kako žele nadjačati Kinu te da pritom ne traže sukob. No u stvarnosti, američko tzv. natjecanje predstavlja opće okruženje i pritisak, igru s nultom sumom gdje ili živite ili umirete… Ako SAD ne stisne kočnice i nastavi se kretati ovom brzinom po krivom pravcu, nema tog branika koji će spriječiti prevrtanje – doći će, bez dvojbe, do sukoba i konfrontacije“, poručio je kineski ministar vanjskih poslova.

Ako netko još nije shvatio ili je imao dvojbe: sada je jasno da živimo u vremenu novoga hladnoga rata. Na žalost, s konfliktnim potencijalima daleko gorim od vremena prije pada Berlinskog zida.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...