Četvrtak, 22. veljače 2024.

Uvodi li se u Hrvatskoj verbalni delikt?

Bivši ugandski predsjednik Idi Amin svojedobno je rekao da jamči slobodu govora, ali ne jamči slobodu poslije govora. Koliko god takva izjava izgledala tragikomično i karikaturalno, ona se može primijeniti na stanje slobode govora na današnjem Zapadu pa i u Republici Hrvatskoj. Aktivisti kulture otkazivanja djeluju upravo prema obrascu ovoga bivšeg političara i ljudoždera. Oni koji daju politički nekorektne izjave nakon izgovorenih riječi bivaju optuženi za govor mržnje.

U knjizi „Konsenzus bez pokrića“ filozof Neven Sesardić primjećuje: „Zanimljivo je da zakon uopće ne precizira ni što se podrazumijeva pod ‘mržnjom’ niti što znači ‘poticati na mržnju. I upravo je rastezljivost i nedefiniranost tih ključnih pojmova ono što će neizbježno stvoriti pravnu nesigurnost i na taj način postići veliki učinak zastrašivanja građana. Naime, ako su svjesni da zbog ‘govora mržnje’ mogu dobiti tri godine zatvora, a ne znaju točno što se sve može podvesti pod taj ‘zločin’, mnogi će ljudi odlučiti da je bolje ne izlagati se riziku te će izbjegavati svaki govor koji dolazi u konflikt s javnom dominirajućom ideologijom…“.

Izreka „tko će čuvati čuvare“ pripisuje se rimskom pjesniku i satiričaru Juvenalu. I upravo je u njoj sadržan glavni problem koji postoji s „govorom mržnje“. Tko je taj koji će određivati što je govor mržnje? Kad je u pitanju sloboda govora postoje dva modela: ili sve dopustiti ili sve zabraniti. Situacija u kojoj jedna strana smije vrijeđati pa i pozivati na nasilje, a drugu se ostracira zbog zastupanja vlastitih vrijednosti, takva situacija jednostavno nije normalna i stvara pretpostavke za velike društvene polarizacije.

Verbalni delikt?

No nije problem samo s Kaznenim zakonom, nego i u vezi s danas u Hrvatskom saboru izglasovanim promjenama Zakona o javnom redu i miru. Nameće se pitanje hoće li pravosuđe jednako tretirati sve pravne situacije? Javni red i mir moguće je kršiti – da navedemo samo neka ponašanja – isticanjem ili nošenjem simbola, izvođenjem i reproduciranjem pjesama skladbi i tekstova, ali i izmišljanjem i širenjem lažnih vijesti. Predviđene nove novčane kazne su vrlo rigorozne.

Nedavna, doduše još uvijek nepravomoćna, presuda protiv Marka Juriča ukazuje na to da je u Hrvatskoj postalo kažnjivo upozoravati na pjevanje četničkih pjesama, ali očito nije kažnjivo postojanje četničkih spomenika u Borovu selu.

Postavlja se pitanje hoće li nakon današnjih izmjena prekršajnog zakona kazne plaćati jedino oni koji će pjevati „Juru i Bobana“ ili će se zakon podjednako odnositi i na veličanje zločinačkog jugoslavensko-komunističkog i zločinačkog četničkog pokreta?

Ili, da postavimo još preciznije pitanje, hoće li u Borovu selu i dalje postojati Šoškočaninov mauzolej ili će Milorad Pupovac za taj mauzolej ishoditi ekstrateritorijalni status? Hoće li se sve prekršitelje jednako tretirati ili će se policija voditi svojedobnom Pupovčevom izjavom da kokarda u Hrvatskoj nije zabranjena niti jednim zakonom?

Tko je taj arbitar koje će određivati što su to lažne vijesti? Je li to tragikomični Faktograf ili će to biti neko policijsko tijelo?

Uvodi li se u Hrvatskoj ponovno verbalni delikt za hrvatske „nacionaliste“, dok će zagovornici nakaznih jugoslavenskih ideja i dalje moći nesmetano isticati svoju ikonografiju?

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...