Nemali je broj zaslužnih pojedinaca iz hrvatske prošlosti koji nisu dobili istaknuto mjesto u povijesnoj svijesti i kolektivnom identitetu hrvatskog naroda. U njih se ubraja i feldmaršal Svetozar Borojević, legendarni „Lav sa Soče“ koji je odbio jedanaest talijanskih napada i tako obranio hrvatske i slovenske zemlje od talijanskog iredentizma.
O Borojevićevu vojničkom geniju ponajbolje govori činjenica da je bio jedini austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju koja je bila preduvjet za napredovanje do najviših vojnih činova.
Zagovornik discipline i autoriteta, Borojević je bio pristaša ofenzivnog načina ratovanja, ali su ga prilike pred kraj rata prisilile na obrambeno ratovanje. Nepoželjan u novoj jugoslavenskoj državi, zbog ranije odanosti caru i kralju, nakon rata živi u Austriji gdje umire 23. svibnja 1920. Pokopan je u arkadama na Bečkom središnjem groblju u grobu koji je platio bivši car i kralj Karlo I.
Velikosrpsko svojatanje
U brzojavu Narodnom vijeću SHS od 1. studenog 1918. Borojević se deklarira kao „domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat“. U pismu Slavku Kvaterniku iz 1919. govori o svom hrvatskom svjetonazoru, a još za vrijeme Prvoga svjetskog rata 1916. prilikom obraćanja dalmatinskim pukovnijama izrazio je svoje hrvatstvo riječima: „Vi ste Hrvati, a i mene je rodila majka hrvatska“.
Iako je, dakle, više puta jasno deklarirao svoje hrvatstvo (neovisno o pravoslavnoj vjeri), velikosrpski mitomani i Borojevića proglašavaju Srbinom. I u samoj Republici Hrvatskoj, uz potpore državnih institucija, objavljuju se prilozi koji Borojevića proglašavaju Srbinom. Tako, primjerice, tiskotine Srpskoga (Pupovčeva) narodnog vijeća i Borojevića i Preradovića proglašavaju Srbima jednako kao i žumberačke uskoke. Dakako, uz potporu iz državnog proračuna Republike Hrvatske.
Pred tri godine bilo je ravno sto godina od Borojevićeve smrti. Na žalost, ta je obljetnica prošla bez ikakva većeg odjeka, a ovih smo dana doznali da je još u siječnju srušena Borojevićeva rodna kuća u Mečenčanima koja nije bila pod bilo kakvom državnom zaštitom.
Ovako se hrvatska država odužila jednome od najznačajnijih vojnih zapovjednika hrvatske povijesti koji je obranom od Talijana zadužio hrvatski, slovenski, ali i ostale narode Austro-Ugarske Monarhije. Nema, naime, nikakve dvojbe da bi, unatoč tome što je Austro-Ugarska bila ne gubitničkoj strani na kraju Prvoga svjetskog rata, poslijeratno razgraničenje Italije i Kraljevstva SHS bilo mnogo nepovoljnije po hrvatski narod da Borojević nije spriječio talijanski prodor na hrvatsku obalu.
Uništavanje povijesnog identiteta
Odnos prema feldmaršalu Borojeviću, koji bolji status ima u Sloveniji, nego u rodnoj Hrvatskoj, klasičan je primjer toga kako se uništava hrvatski povijesni identitet.
Dok brojni komunistički razbojnici i jugoslavenski lupeži u hrvatskoj uživaju status velikana čijim se imenima kite ulice i trgovi, zaslužnim Hrvatima ruše se rodne kuće kako bi im se zatro spomen u hrvatskoj povijesnoj svijesti. Dok srpski mitomani svojataju Borojevića službena Hrvatska šuti. Nekome očito jako smetaju uspješni hrvatski vojskovođe kojima se želi oduzeti pravo na povijesne zasluge.
Čini se da hrvatski narod još uvijek nije prošao kroz čišćenje pustinje i da će proći još vremena dok naučimo što znači imati državu i upravljati državom, dok naučimo što znači graditi povijesni i kulturni identitet.
Do tada možda sruše još pokoju kuću nekoga povijesnog velikana.