Utorak, 27. veljače 2024.

22. lipnja slavi se obrana SSSR-a kao „prave domovine revolucije“

U Hrvatskoj je jučer još jednom obilježen tzv. Dan antifašističke borbe. Pritom su ponovno izrečene brojne tvrdnje koje teško izdržati mogu imalo suvisliju kritiku.

Podsjetimo, 22. lipnja 1941. Treći Reich pokrenuo je vojnu operaciju Barbarossa, tj. napad na SSSR. Jugoslavija je, s druge strane, napadnuta više od dva mjeseca ranije – 6. travnja 1941., a borbe su se vodile do 17. travnja. Dakle, već u travnju 1941. na prostoru razbijene Jugoslavije nalazile su se i njemačke i talijanske vojne postrojbe.

Nameće se logično pitanje: zašto komunisti i partizani nisu otišli u šumu i podigli „ustanak“ već u travnju 1941.? Zato što su se čekale smjernice („direktive“) Kominterne odnosno SSSR-a. Razlog takvog ponašanja bio je Pakt o nenapadanju, koji su 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpisali sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop.

Službeni Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije nevoljko priznaje: „Pakt o nenapadanju između Nemačke i SSSR doveo je do značajnih pomeranja u politici Kominterne. Ona je  u osnovi napustila antifašističku platformu koju je formulisao njen VII kongres i prestala je da poziva u borbu protiv fašizma i fašističkih agresora. To je izazvalo pravu pometnju u komunističkim partijama zapadne Evrope i među antifašistima uopšte“.

Jugoslavenska komunistička propaganda i nakon njemačko-sovjetskog sporazuma je nastavila veličati Staljina, SSSR i Kominternu. Jugoslavenski komunisti bili su fanatični u obrani SSSR-a čak i kad su komunisti surađivali s nacističkom Njemačkom.

Milovan Đilas diveći se SSSR-u tako piše: „Ljubav naša prema Sovjetskom Savezu neugasiva je, jer ona je kroz krv i oganj postala naš život, duša, budućnost, hljeb naš nasušni“. Đilas se, međutim, ne divi samo SSSR-u, već i sovjetskom komunističkom diktatoru Staljinu, mislima koje su zapravo misli svih komunista njegova doba: „Glava Staljinova nije samo prijatna, zbog svoje čudno nježne tvrdoće, zbog čitave svoje narodne izražajnosti, zbog umnih, živih, nasmiješenih, strogih i brižnih tamnožutih očiju, ona je i lijepa svojom harmoničnošću, svojom jednostavnošću, svojom uvijek živom mirnoćom i izražajnošću“.

O tome tko su partizanima uzori svjedoči i hrvatski književnik i predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, Vladimir Nazor: „Drugovi i drugarice (…) Vi znate, moramo se ugledati u komuniste u Rusiji. I oni su ispočetka puno diskutirali, a sada oni rade, oni lupaju, a mi se moramo kaniti naših ‘hrvatskih govorancija’ i jedanput za uvijek nešto raskomadati, rastepsti da osiguramo nešto novo (…) Vi, junački komunisti, borite se i radite sada po komunističkim metodama (…) Želim samo neka mi Bog dade toliko života, da mogu vidjeti uništenje neprijatelja…“.

Sukladno komunističko-nacističkom sporazumu, u vrijeme napada na Jugoslaviju, dok su Treći Reich i SSSR još uvijek poštivali pakt Ribbentrop-Molotov, jugoslavenski komunisti – kao ekspozitura Kominterne – nisu smjeli ići protiv volje svojih nadređenih. Ako je Hitler upao u Jugoslaviju, a s „Rusima“ ima pakt o nenapadanju – pita se nakon napada na Jugoslaviju mladi „antifašist“ Simo Dubajić – „kakva je sad uloga nas komunista? Da još branimo taj sporazum ili svoju napadnutu zemlju?“.

Jugoslavenskim je komunistima, dakle, bio važniji SSSR, tj. njegova obrana od činjenice da je napadnuta Jugoslavija. M. Đilas, jedan od ključnih ljudi u partizanskome pokretu, o vremenu podizanja ustanka jasno kaže: „Da, mi smo pozvali narod na ustanak tek kad je Hitler napao Sovjetski Savez“. Ni Ivan Šibl nema dvojbi oko toga, za koga su se partizani i komunisti borili: „Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali“.

I Tito je priznao da su partizani i komunisti „pozvali narod na ustanak u samom početku, čim su fašističke horde napale Sovjetski Savez“. Dakle, narod nije pozvan na ustanak kad je napadnuta Jugoslavija, nego kad je napadnut SSSR.

Jasno je, dakle, da je komunističko-partizanska borba bila primarno motivirana ideološkim razlozima, odnosno obranom SSSR-a kao „prave domovine“ revolucije. Njima je bio važniji SSSR od obrane same Jugoslavije.

Pa, što se onda zapravo slavi 22. lipnja? Obrana Sovjetskog Saveza, tj. carstva zla. I svi se pritom moramo praviti budalama i ne isticati ove elementarne povijesne činjenice, zar ne?

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...