Četvrtak, 22. veljače 2024.

Konačna smrt multikulturalizma u Francuskoj

Iako korijene destruktivnih procesa u Europi možemo pratiti još od vremena tzv. humanizma i renesanse, Francuska revolucija predstavljala je onu prijelomnu točku nakon koje na Starom kontinentu više ništa ne će biti isto.

Glavni urednik Francuske enciklopedije, književnik i filozof Denis Diderot nije dočekao Francusku revoluciju (umro je pet godina ranije), no pripravio je intelektualno-ideološke temelje obračuna s ancien régimeom. Njegov je cilj bio vrlo jasan:  „Svijet ne će biti sretan dok posljednji kralj ne bude zadavljen crijevom posljednjeg svećenika“. Do tada „najstarija kći Crkve“ nakon revolucije postaje rasadnik modernih ateističkih, iluminističkih i protukršćanskih ideologija. I danas Francuska je primjer zemlje koja baštini sekularistički fundamentalizam.

Odbijanje integracije

Ipak, migrantski valovi koji posljednjih desetljeća zapljuskuju Francusku dovode u pitanje sekularističku ideologiju. Naime, većina pridošlica muslimani su koji ne žele odustati od svoga religijskog identiteta. To dovodi do stvaranja no-go zona, tj. šerijatskih gheta u kojima i policija više može teško intervenirati. U tim ghetima migranti žive na jednak način kao i u svojim matičnim zemljama. Odbijaju integraciju u francusko društvo i prihvaćanje zapadnih vrijednosti ili pak „vrijednosti“.

U svojoj knjizi „Čudna smrt Europe“ Douglas Murray plastično opisuje sliku mnogih dijelova današnje Francuske: „Predgrađe Sain-Denis na sjeveru Pariza. Središnje mjesto francuske povijesti i kulture, nazvano po velikoj katedralnoj bazilici u središtu, u kojem leže ostaci pariškog biskupa iz trećega stoljeća, zaštitnika grada. Taj dio danas više nalikuje sjevernoj Africi nego Francuskoj. „Tržnica na trgu pred bazilikom sličnija je arapskome suku nego europskoj tržnici. Na štandovima se prodaju različite inačice hidžaba, a radikalne skupine dijele literaturu protiv države. U nedjeljno jutro 2016. u Saint-Denisu dok se održavala misa, teško naoružana vojska je morala štiti svećenike i grobove francuskih kraljeva“.

U Francuskoj je posljednjih desetljeća stvorena jaka kultura bunta i prosvjedovanja. Često su u pitanju socijalno-ekonomski motivi (kao kod tzv. Žutih prosluka), no nerijetko se u pozadini nalaze i identitetski motivi. Nakon što su policajci nedavno ubili 17-godišnjeg mladića alžirsko-marokanskog podrijetla, jer je automobilom pokušao pobjeći kad su ga policajci zaustavili, došlo je do eskalacije nasilja u nizu francuskih gradova uključujući i dijelove Pariza.

Migrantska pozadina

Na francuskim ulicama posljednjih dana viđamo slične scenarije kakve smo veći viđali u nizu prosvjeda posljednjih petnaestak godina. Pale se automobili, ruši, pljačkaju trgovine, obijaju bankomati… Sve podsjeća na BLM prosvjede u SAD-u 2020. godine. Francuskim ulicama vlada anarhija dok policija pokušava uspostaviti red i mir.

Mainstream mediji pritom prešućuju da veliku većina prosvjednika čine migranti kojima se pridružuje dio ljevičarsko-anarhističkih pristaša. Na naplatu dolaze desetljeća krive migrantske politike. Samo prošle godine u Francusku je ušlo više od 200.000 ilegalnih migranata. Prosvjeduje se i u drugim gradovima u Europi, no nigdje se ruše čitavi gradovi. Zašto je tome tako? Očito zato što ovi ljudi ne doživljavaju Francusku kao svoju domovinu.

Bivši francuski premijer Nicolas Sarkozy davno je primijetio da je multikulturalizam u Francuskoj mrtav. To danas vidimo na francuskim ulicama. A sutra ćemo, na žalost, vidjeti i u drugim europskim državama, pa i u Hrvatskoj ako nastavi putem kojim je krenula posljednjih godina, a to je put zamjene stanovništva.

U svojoj knjizi The Fall of Rome and the End of Civilisation povjesničar Bryan Ward-Perkins upozorava Zapad: „Rimljani su prije pada bili sigurni kao što smo mi danas da će njihov svijet nastaviti postojati, neizmijenjen, neodređeno dugo u budućnosti. Pogriješili su. Bili bismo mudri ako ne ponovimo njihovo samozadovoljstvo.“

Ovome nemamo što dodati…

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...