Kao što smo i najavili u prethodnom tekstu, u Srbu je 27. srpnja održan još jedan bal vampira i aveta prošlosti u organizaciji Srpskoga narodnog vijeća. Komandir još jednoga velikosrpskog derneka po običaju je bio Milorad Pupovac. On je sa skupa odaslao poruku da je „antifašizam“ u Hrvatskoj na udaru revizionista.
Prethodno smo citirali talijanskog generala Renza Dalmazza, zapovjednika 6. armijskog korpusa čije su se postrojbe nalazile na području izbijanja ustanka. On nije imao nikakvih dvojbi o četničkom karakteru ustanka.
No ne samo da su ustanici na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne bili četnici, nego su oni surađivali s talijanskim fašistima.
Suradnja „antifašista“ i fašista
„Antifašističku“ pobunu u Srbu i drugim mjestima na tromeđi obavještajno i logistički pomagali su talijanski fašisti, koji su tako nastojali prošiti svoju vlast i na ona područja koja im nisu bila ustupljena Rimskim ugovorima.
Prije početka pobune održan je sastanak Pupovčevih ustanika i talijanskih fašista 23. srpnja u Benkovcu. Sklopljen je sporazum s predstavnicima talijanske prefekture u Zadru, a u njemu su Talijani pozvani da u anektirani teritorij uključe kotare Knin, Gračac i Donji Lapac.
Nekoliko tjedana poslije ustanka, 11. kolovoza, potpisan je sporazum između ustanika i talijanskih fašista, u mjestu Otriću. Njime je osim daljnje suradnje ustanika i fašista, dogovoreno i to da ustanici ne će poduzimati aktivnosti protiv talijanskih fašističkih vlasti na okupiranom teritoriju.
Talijanski general Giaccomo Zanussi sa zadovoljstvom je mogao konstatirati sljedeće: „Četnici su djelovali u našu korist kao protuteža u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion čija se vrijednost nije mogla zanemariti“.
Ove su činjenice jako dobro poznate Milorad Pupovcu. No on, kojemu je sram nepoznata kategorija, svejedno ima i dalje obraza suradnike fašista nazivati „antifašistima“, a sve kritičare četničkih zvjerstava „revizionistima“.
Problem je u Zagrebu
Međutim, nije problem u Miloradu Pupovcu niti u Beogradu koji ovaj redovito servisira informacijama kao što u vremenu pred kraj Austro-Ugarske i kasnije nije bio problem Svetozar Pribićević. Njih su, kao manjinske političare, političarima od nacionalne važnosti učinili Hrvati jugoslavenske provenijencije.
Milorad Pupovac ne bi mogao i dalje provocirati, i štititi četničke spomenike na istoku Hrvatske, kad u tome ne bi imao potporu hrvatskih vlasti. Ipak je on najvažniji koalicijski partner i kako bi se ta „proeuropska“ koalicija očuvala podnijet će se svaka žrtva, pa i proslava četnničkih pokolja, zar ne?