U Češkoj Republici ovoga je tjedna stupila na snagu izmjena Kaznenoga zakona kojom se komunistička propaganda službeno izjednačava s nacističkom. Zakon, koji je potpisao predsjednik Petr Pavel, predviđa kazne za promicanje komunističke ideologije na isti način kao i za propagiranje nacizma, čime je Češka napravila još jedan odlučan korak u obračunu s totalitarnim ideologijama 20. stoljeća.
Amandman je donesen nakon višegodišnjih pritisaka čeških povijesnih i istraživačkih institucija, osobito Instituta za proučavanje totalitarnih režima, koje su upozoravale na pravnu i moralnu neravnotežu – dok je nacistička propaganda već godinama zabranjena, komunističke parole i simboli bili su i dalje javno prisutni.
Prema zakonu, svaka osoba koja javno promovira, opravdava ili umanjuje zločine komunističkog režima ili širi komunističku propagandu može biti kazneno gonjena i osuđena na zatvorsku kaznu ili novčanu kaznu, jednako kao i u slučaju nacističkih simbola i ideologije.
Češka se ovim zakonom svrstala uz bok drugim srednjoeuropskim državama koje su još ranije zakonski izjednačile nacizam i komunizam, poput Litve, Latvije i Poljske, jasno poručivši da oba totalitarizma stoje na istoj razini zločina i negacije ljudskog dostojanstva.
Hrvatski kontekst: bivše strukture i njihovi potomci i dalje moćni
Za razliku od Češke, Hrvatska ni tri desetljeća nakon osamostaljenja nije provela temeljitu lustraciju niti je pravno izjednačila komunistički i nacistički režim. Premda je Ustav RH u svom izvorišnom tekstu osudio komunistički režim i naglasio njegovu nedemokratičnost, bivše strukture i njihovi politički, medijski i gospodarski nasljednici i danas imaju značajnu moć u hrvatskom društvu.
Komunistički simboli i parole i dalje su javno prisutni, ulice nose imena komunističkih funkcionara, a apologeti bivšeg režima i dalje dominiraju dijelovima javnog diskursa. Hrvatska lustracija nije nikada provedena, a svaka inicijativa u tom smjeru naišla je na žestok otpor moćnih interesnih skupina.
Dok se Češka odvažno suočava sa svojom prošlošću i jasno povlači crtu između demokracije i totalitarizma, u Hrvatskoj se relativizacija komunističkih zločina još uvijek provodi pod krinkom „antifašizma“, čime se onemogućava puni demokratski prijelaz i suočavanje s naslijeđem koje opterećuje i sadašnjost.
Češki primjer tako može poslužiti i kao putokaz Hrvatskoj – ako postoji politička volja i hrabrost, totalitarna prošlost može biti jasno i pravedno sankcionirana, a time i društvo očišćeno od dvostrukih standarda u osudi zločinačkih ideologija.