Pad Istočnoga Rimskog Carstva jedan je od najtužnijih događaja u povijesti kršćanskoga svijeta. Carstvo staro više od 1200 godina nije izdržalo osmanski pritisak. Zasigurno ga je oslabila i shizma te udaljavanje od katoličanstva jer u jedinstvu je snaga, dok besmislenim podjelama slijedi propast.
Bizantsko Carstvo, poznato i kao Istočno Rimsko ili Grčko Carstvo, razvijalo se usporedno sa Zapadnim Rimskim Carstvom. U njemu je prevladavala grčka kultura. Bizant je osobitu važnost stekao kada je car Konstantin I. prijestolnicu Rimskoga Carstva premjestio iz Rima u Carigrad. Tada je kršćanstvo postalo dominantna religija cijeloga carstva.
Početak podjele carstva na zapadni i istočni dio veže se uz razdoblje nakon smrti cara Teodozija I., kada su vlast preuzela njegova dva sina: Arkadije na Istoku i Honorije na Zapadu. Bizantsko Carstvo nastavilo se razvijati još stoljećima.
Važna prijelomnica u povijesti Bizanta, ali i cijeloga kršćanstva, bila je istočna shizma. Dana 6. srpnja 1054. izaslanik pape Lava IX. izopćio je carigradskoga patrijarha Mihajla I. Cerularija. Time je započela velika istočna shizma – prvi veliki raskid jedinstva kršćanske Crkve.
Razlike između Rima i Carigrada bile su vidljive još od 4. stoljeća. Godine 330. Konstantin Veliki proglasio je Carigrad prijestolnicom Rimskoga Carstva, dok je sjedište pape ostalo u Rimu.
Na Kalcedonskom saboru 451. godine priznato je da je Istočno Carstvo podređeno Carigradu i njegovu patrijarhu, pri čemu je papa ostao poglavar cijele Crkve. Njegova se vlast, međutim, postupno ograničavala, a naposljetku se uglavnom svodila na posredovanje u sporovima između cara i patrijarha.
Podjeli Crkve, koja se konačno dogodila u 11. stoljeću, pridonijelo je nekoliko prijepora. Najvažniji je bio teološki spor o proizlaženju Duha Svetoga. U Katoličkoj crkvi i danas u Vjerovanju ispovijedamo: „Vjerujem u Duha Svetoga, koji izlazi od Oca i Sina.” Upravo su riječi „i Sina” – latinski Filioque – bile uzrok spora. Na Istoku se držalo da Duh Sveti proizlazi samo od Boga Oca, pa te riječi nisu bile uključene u Vjerovanje.
Druge velike razlike odnosile su se na nauk o čistilištu, primat papinstva u kršćanskom svijetu te celibat.
Istočna shizma snažno je oslabila Bizant, pa i vojno. U slučaju napada više nije mogao računati na znatnu pomoć sa Zapada. To su iskoristili muslimani. Pritom su se pozivali i na navod iz Kurana, prema kojem Muhamed govori: „Jeste li čuli za grad koji s jedne strane ima kopno, a s druge dvije more… Ne će doći Sudnji dan dok ga ne osvoji sedamdeset tisuća Izakovih sinova.”
Godine 1444. na prijestolje u Adrianopolu, kao suvladar, zasjeo je Mehmed II., poslije prozvan Osvajačem. Imao je tada samo 12 godina, a njegov otac Murat II. ubrzo će se proslaviti pobjedom nad kršćanskom vojskom kod Varne.
Nedugo nakon tih događaja Mehmed je počeo razmišljati o konačnom slamanju kršćanstva – što bi se, po njegovu sudu, moglo ostvariti osvajanjem Carigrada. Pripreme su ozbiljno započele 1451. godine, nakon smrti Murata II.
Godine 1453. sultan Mehmed II. pokrenuo je opsadu Carigrada kopnenim i pomorskim snagama. Broj branitelja bio je iznimno malen: prema mnogim svjedočanstvima nije prelazio osam tisuća, od čega su dvije do tri tisuće činili Talijani i drugi stranci.
Nasuprot njima, Mehmedova vojska brojila je više od 160 tisuća redovitih vojnika. Raspolagala je golehim topništvom – oružjem dotad neviđenih razmjera – koje je iz dana u dan probijalo gradske zidine.
Nakon 53 dana opsade grad osvojili su grad. Posljednji car, Konstantin XI., poginuo je u borbi. Prijestolnica carstva opljačkana je i opustošena. Uništena su brojna neprocjenjiva umjetnička djela. Dio stanovništva ubijen je, a dio prodan u roblje.
Pobjednički sultan ušao je u osvojeni grad, koji je postao prijestolnica Osmanskoga Carstva. Kao znak svoje moći, Mehmed II. na konju je ušao u crkvu Aje Sofije, koja je pamtila doba cara Justinijana Velikog. Crkva je pretvorena u džamiju.
Jan Długosz zapisao je: „Od dviju ruku kršćanstva – jedna je odsječena; od dvaju očiju – jedno je iskopano.”
Od toga trenutka započela je vojna ekspanzija muslimana prema Zapadu. Zapravo ju je tek pod Bečom, dva stoljeća poslije, zaustavila poljska vojska predvođena kraljem Janom III. Sobieskim.
Posljedice pada kršćanskoga Istočnog Carstva osjećaju se i danas. Istanbul i Turska glavna su baza iz koje dolazi pritisak muslimanske imigracije. Turska Europsku uniju drži u šahu: u svakom trenutku može prema Zapadnoj Europi pustiti veliki val muslimanskih migranata.
Usto, već godinama traje postupna islamizacija Europe, koja ubrzano stari. U posljednje vrijeme – nakon što su vlasti Europske unije najavile prisilnu relokaciju, a Rusija i Bjelorusija prema nama počele usmjeravati migrante, uglavnom iz muslimanskih zemalja – taj se proces opasno ubrzava.