Poput one snahe u Šumi Striborovoj, koja kad vidi svračiće pokaže svoj zmijski jezik, tako i brojni novinari i komentatori ne mogu skriti svoju mržnju prema Katoličkoj crkvi. „Vječna mržnja prema katoličkoj vjeri“, rekao bi veliki katolički povjesničar Hilaire Belloc.

Mrzitelja katoličke vjere prepuna je i hrvatska medijska scena koja svoju tradiciju vuče iz vremena komunističke Jugoslavije u kojoj je borbeni ateizam u pravilu predstavljao ulaznicu za bilo koju značajniju funkciju u medijima. I danas, katolička je vjera često predmet napada, uvreda i izrugivanja onih koji su odgojeni na uzrečici kako je „religija opijum za narod“.

Navest ćemo tri ilustrativna primjera koji pokazuju očitu mržnju (i)li neznanje kad je u pitanju medijski tretman katoličke vjere.

U kolovozu 2018. u Belgiji je došlo do premlaćivanja talijanskoga crtača stripova Maura Padovanija i njegova „muža“ Toma Freemana. Prema nekim medijskim napisima iza napada su stajali jedan bugarski muškarac i žena hrvatskog porijekla. Navodi prema kojima je u napadu sudjelovala Hrvatica nagnala je novinara Inoslava Beškera na zaključak kako je napad na homoseksualni par ni manje ni više nego – „epohalan uspjeh hrvatske katoličke homofobne kulture“. Na kraju se pokazalo kako se uopće nije radilo o Hrvatici, no Bešker je požurio pokazati svoj zmijski jezik i svoju mržnju prema katoličkoj vjeri koju je de facto izjednačio s nasiljem.

Proglasiti silovanja po njemačkim gradovima u novogodišnjoj noći epohalnim uspjehom islamske kulture ili pak napade islamskih vjernika na homoseksualce izrazom islamske homofobne kulture za Beškera bi značilo potpisati profesionalnu osmrtnicu. Međutim, napasti katoličku vjeru poželjno je jer donosi napredak na ljestvici hrvatske novinarske kaljuže. Svaki „pošteni“ novinar jako dobro zna koje su teme zabranjene, a koga je moguće nekažnjeno pljuvati.

Pronaći temu za kolumnu nije lako, posebno ako se piše na tjednoj razini. Zato su znamenitom književniku Anti Tomiću domoljublje i vjera i nepresušan izvor inspiracije. Tomićevi su tekstovi, naime, toliko šablonizirani da bi mu neki informatički genijalac slobodno mogao isprogramirati program koji bi mu omogućavao da kao na pokretnoj traci štanca svoje uratke. Dovoljno bi u programu bilo tek navesti ključne riječi, primjerice: „Hrvatska, desničari, ustaše, crkva, biskupi, dinarski primitivci, janjetina, Isus, Gospa, itd.“, a program bi sam kombinirao različite varijacije teksta.

U jednom od takvih šabloniziranih tekstova Tomić je svojedobno zaključio: „Nije ovo prvi put da svećenici napadaju nastavu informatike. Poznat nam je otprije njihov stav da je djeci bolje slušati vjeronauk nego ih kompjuterski opismenjavati, a da to i nisu naglas kazali, mogli smo naslutiti da tako misle. Naprosto, snaga je crkve u neukosti ljudi. Svećeničko je blagostanje oduvijek, vjekovima unatrag, u narodnoj nesreći. Što je duhovna i materijalna bijeda veća, crkve su punije, a molitve gorljive. Zbog toga se i Vlado Košić i Ante Čovo boje škola, da djeca nauče i štogod više od Zdravomarije i Očenaša. Ako se djevojčice i dječaci obrazuju, završe visoke škole, nađu bolje plaćene poslove i pobjegnu od siromaštva, svećeničkim i redovničkim superuhljebima će izmaknuti zarada. Djevojčice i dječaci će shvatiti kakva su oni smiješna strašila i počet će im se smijati“.

Od Tomića se ne može očekivati odveć široku religijsku naobrazbu. Sociologija je i dalje u Hrvatskoj gotovo ekskluzivno marksističko područje, a u srednjoj podoficirskoj školi religijska naobrazba svodila se na uvodno spomenutu rečenicu o religiji kao opijumu za narod iza koje, protivno uvriježenom mišljenju, ne stoji Marx, nego njegov učitelj Moses Hess.

I slabije školovani pojedinci, koji nisu mrzitelji i kršćanofobi, znaju da je upravo Katolička crkva u korijenima hrvatske pismenosti i obrazovanja. Kao što u znanstvenom članku „Kršćanstvo i razvoj hrvatske pismenosti“ („Kroatologija: časopis za hrvatsku kulturu“, br. 6, 2015, str. 125.-136.) podsjeća prof. dr. sc. Mario Grčević, pod utjecajem legende o sv. Jeronimu nastao je prvi hrvatski tiskani rječnik Fausta Vrančića. U njemu se „dalmatinski” ubraja u najplemenitije europske jezike, poglavito zbog pretpostavke da je riječ o materinskom jeziku sv. Jeronima. To je bio začetak hrvatske leksikografije, u vremenu u kojem je prema nalogu Katoličke crkve za misionarske potrebe nastala prva hrvatska gramatika koju je napisao isusovac Bartol Kašić. „Takve činjenice pokazuju“ – zaključuje Grčević – „da se hrvatski književni jezik starijega doba izgrađivao u skladu sa strujanjima i potrebama zadanih unutar Katoličke crkve i da je hrvatski liturgijski jezik Katoličke crkve ključno obilježio i usmjerio razvoj i nastanak hrvatskoga književnoga jezika“.

No što Tomić znade o razvoju i nastanku hrvatskoga književnog jezika? Za njega taj jezik i ne postoji pa ne čudi što je prije nekoliko godina potpisao tzv. Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Ne mogu Tomić i tomići bez „regiona“ i Jugoslavije. Ona je i dalje njihova duhovna domovina, a Hrvatska tek predmet mržnje koji, međutim, služi i kao dobar bankomat.