Nedjelja, 04. prosinca 2022.

Progoni kršćana ne prestaju, živimo u svijetu koji se temelji na protudekalogu

Od vremena tzv. Prosvjetiteljstva intenzivno, no i ranije od vremena renesanse svjedočimo duhovno-kulturnim promjenama koje sve snažnije nagrizaju kršćansku vjeru. Nije teška kvalifikacija kad se kaže da živimo u postkršćanskom svijetu. Kršćanstvo, na žalost, više ne predstavlja „zdravi razum“ većine ljudi. Štoviše, mi danas – kao što je primijetio talijanski publicist Roberto de Mattei – živimo u svijetu koji se temelji na protudekalogu, i u kojemu je sve dopušteno osim javno ispovijedati vjernost načelima naravnoga i kršćanskog poretka.
Zapadna su društva sve više protukršćanska, do razine da se kršćani koji ostaju vjerni biblijskomu nauku o spolnosti, braku i drugim fundamentalnim pitanjima – u kulturi i društvu, a sve više i u pravnome sustavu tretiraju kao šovinisti i fašisti. Spomenuti de Mattei tako piše o „sudskome suzbijanju dobra“.
Mnogi bi rekli da danas ne živimo u vremenu Dioklecijana, no progoni kršćana realnost su našega vremena. Prema statistikama organizacije „Open Doors“, koja već šest i pol desetljeća objavljuje podatke o progonu kršćana u izvaneuropskim zemljana, više od 340 milijuna kršćana danas pati od velikih progona i diskriminacije zbog svoje vjere.
Na vrhu liste od 50 zemalja koje najviše progone kršćane nalazi se ateistička Sjeverna Koreja. Prema procjenama UN-a u Sjevernoj Koreji živi oko 400.000 kršćana što je oko 1,5 posto stanovništva. Oko 50-70.000 kršćana nalazi se u radnim logorima i u zatvorima u strašnim uvjetima.
Ostale zemlje u kojima se kršćani najviše progone su prije svega one muslimanske. Vrh drže Afganistan, Somalija, Libija, Pakistan, Eritreja, Jemen, Iran i Nigerija. Svi znamo za prošlogodišnje nemile scene iz Afganistana, no ni u drugim državama položaj kršćana nije mnogo bolji.
Primjerice, u Pakistanu živi oko 4 milijuna kršćana što je oko 1,9 posto stanovništva. Kršćani u Pakistanu suočavaju se s ekstremnim progonima u svim područjima svog života. Vjernici koji su prešli s islama suočavaju se s najvećom razinom progona, ali svi kršćani se smatraju građanima drugog reda. Kršćani, osobito muškarci, dobivaju poslove koji se smatraju prljavim i nečasnim te mogu biti žrtve svojevrsnog ropsko-obvezničkog rada. Neki kršćani su među srednjom klasom, ali ih se i dalje smatra inferiornim u odnosu na svoje muslimanske kolege i često se suočavaju s teškom diskriminacijom na radnom mjestu. Kršćanske djevojke su u opasnosti da budu otete i silovane, a često su prisiljene udati se za svoje napadače i prijeći na islam. Zloglasni pakistanski zakoni o bogohuljenju koriste se za ciljanje kršćana, a islamske ekstremističke skupine žestoko ‘brane’ te zakone, uključujući napade ili ubijanje onih za koje se vjeruje da su ih prekršili.
Zanimljivo je da se na 37. mjestu od 50 našao i Meksiko kao ranije izrazito katolička zemlja. Kriminalne mreže, kako se navodi u izvještaju za 2021., proširile su se po cijelom Meksiku, a njihova sve veća borba za teritorijalnu kontrolu stvara okruženje u kojem se kršćani suočavaju sa stalnim rizikom da budu na meti nasilja. Vjernici se doživljavaju kao prijetnja kriminalnim aktivnostima jer se protive korupciji i drogama ili zato što izričito odbijaju zahtjeve kriminalnih organizacija. U područjima pod kontrolom trgovaca drogom, članovi kriminalnih mreža izlažu žene zlostavljanju. U područjima pod kontrolom kriminalnih skupina ili narkokartela, mladići su izloženi indoktrinaciji i prisilnom novačenju. Onima koji se odbiju pridružiti bandi ili sudjelovati u kriminalnim aktivnostima prijeti se, otima ih se ili čak ubija. Kršćani obraćenici iz autohtonih zajednica na jugu zemlje također se suočavaju s progonima svojih obitelji i plemena jer su odlučili slijediti Isusa umjesto bilo koje tradicionalne vjere.
Slično kao u Meksiku, i u Kolumbiji kao većinski kršćanskoj zemlji kršćani su progonjeni jer osuđuju korupciju i nasilje, traže mir i pravdu i odvraćaju mlade od pridruživanja bandama.
U Europi ne postoji logistički jaka organizacija kao što je Open Doors, a praćenjem netolerancije i diskriminacije kršćana bavi se OIDAC – Observatory on Intolerance and Discrimination against Christians, sa sjedištem u Beču. U godišnjim izvještajima prati se stanje u pet država koje su najviše skrenule prema postkršćanskom društvu. To su: Francuska, Njemačka, Španjolska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Izvještaj kao glavne probleme po kršćane navodi religioznu nepismenost vlasti i medija, islamske pritiske, tretiranje kršćanstva kao političke stranke odnosno ideologije, ratoboran sekularni izričaj i pokušaje posramljivanja onih koji još nisu „prerasli religiju“. Odnos prema kršćanima prati se u područjima posla, obrazovanja i politike. Prati se i postupanje prema crkvama u fizičkom smislu. Tako smo npr. imali primjer u Nici gdje je islamist Brahim A. ubio troje ljudi u katedrali. Osim toga, crkve su sve češće predmeti vandalizma i podmetanja požara.
Moderna Francuska, oblikovana na tekovina Francuske revolucije, školski je primjer borbenog sekularizma. Prema zakonu iz 2004. religiozni simboli, pa i oni kršćanski (u zemlji koja je ranije bila „Prvorođena kćer Crkve“) zabranjeni su u javnim institucijama. No zato napreduje islam pa već u Francuskoj imamo – to se na navodi u izvještaju, ali tako govore obavještajne procjene – oko 800 no-go zona, tj., šerijatskih geta.
I u Republici Hrvatskoj sve su snažniji pritisci da se, kao i u vremenu komunizma, katolički sadržaji protjeraju iz javnoga života. Vjernike se u medijima ismijava i prikazuje kao ridikule, a pojedini pak „umjetnici“ nigdje tako ne testiraju vjerske slobode kao kad su u pitanju kršćanske svetinje. To je „progresivno“ i „in“, no ne pada ima napamet vrijeđati islamske ili židovske svetinje. Svjedočili smo i sudskim postupcima protiv kršćanskih intelektualaca koji su kritički progovorili o tzv. LGBT ideologiji.
Svijet u globalu, da zaključimo, sve više postaje netolerantan za kršćane, oni su i dalje najprogonjenija vjerska skupina, a i aktualna COVID kriza koristi se za ograničavanje kršćanskih obreda i sadržaja.
No ne boj se stado malo, rekao je Isus! Njegove riječi ne prolaze. One nam i danas trebaju biti putokaz jer je jedino Isus Krist – Put, Istina i Život.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...