Britanski povjesničar Bernard Lewis, koji se u svome radu intenzivno bavio Bliskim istokom i islamom, zaključio je kako „će Europa biti dio arapskog zapada“, ili kako bi pojedini teoretičari zavjera rekli Euroarabije, ali se zaboravlja da je taj proces započet u 20. stoljeću na Bliskom istoku i mora biti dovršen u Egiptu i Libanonu kako bi se proces islamizacije preusmjerio na Europu.

Kroz zadnjih stotinjak godina svjedočimo sunitskom projektu koji je doveo do skorog nestanka kršćanskih zajednica, kako u većini arapskih zemalja, tako i u Turskoj. Govoriti o šijitskom progonu kršćana ne bi bilo utemeljeno budući da kršćanska zajednica u Iranu jest malena, ali nije doživjela progone kao kršćani u Turskoj i u arapskim zemljama Levanta.

Iako su korijeni duboki, nakon dvije tisuće godina budućnost je bliskoistočnih kršćana uistinu upitna, a kršćani imaju samo dvije mogućnosti, a to je da prihvate islam ili da sa svojim obiteljima emigriraju na Zapad. Zašto se to događa?

Korijene treba tražiti u nemogućnosti ostvarivanja osnovnih građanskih prava, budući da se u većini zemalja (izuzev Jordana i Libanona) na kršćane gleda kao na građane drugog reda. Čak, i u Siriji, koja je službeno sekularna zemlja, dogodio se veliki revolt od strane muslimanskog konzervativnog klera kada je tadašnji predsjednik Hafez Al-Assad htio staviti u ustav da predsjednik države nužno ne mora biti musliman.

Nije samo Hafez Al-Assad kriv za stanje uma sunitskih klerika, nego su i institucije Sjedinjenih Američkih Država djelomično odgovorne za  “Arapsko proljeće“ i stvaranje mržnje prema Zapadu kao kolektivu. Takva mržnja dovodi do toga da u nekim gradovima kao npr. Jeruzalemu, ili recimo Bagdadu, uskoro neće kršćana.

Religija zapovijedi i poslušnosti

Uzrok treba tražiti u tome da za muslimane prorok Muhammed predstavlja ispunjenje Božje objave, dok je kršćanski teološki pogled na život i spasenje u osobi Isusa Krista različiti kako u dogmatskom kontekstu, tako i u ontološkom… Taj kontrast se najbolje može vidjeti u tome da je prema predaji islama Bog dao muslimanima Kuran koji trebaju slijediti i ne postoje institucije kao u kršćanstvu koje bi regulirale tradiciju i pravo, odnosno šerijat.

Sam šerijat, islamski zakon, propisuje kako se muslimani trebaju ponašati, predstavljajući na neki način “savršeni put” za muslimana, dok revolucionarni pojam milosrđa – element kršćanstva – ostaje za muslimane i šerijat u konačnici nepoznanica. Razlika koju se često zaboravlja jest da islam ne poznaje osobni kontakt između Boga i čovjeka kakav je prisutan u kršćanstvu, nego je riječ o religiji zapovijedi i poslušnosti.

Upravo iz toga razloga u islamskoj političko-religijskoj terminologiji postoji podjela na: Dar al-harb („kuća rata“), Dar al-islam („kuća islama“) i Dar al-kufr (odnosi se na mjesta gdje se islam treba povratiti). Što će reći da gledano prema islamskoj terminologiji postoje dvije kategorije ljudi: muslimani i ne-muslimani. Razlika je vrlo očita u i političkom uređenju bliskoistočnih društva. Tamo gdje je šerijat na snazi ili ublažene verzije šerijatskog zakonika sociološki faktori ukazuju na to da se kršćani nalaze u mnogobrojnim problemima kao pripadnici jedne osjetno smanjene grupe (problem pronalaska posla, integracije u društvene procese i ostvarivanje osnovnih prava).

Za razliku od područja Levanta, u golfskim zemljama, gdje je prilično velika kršćanska zajednica (kako bliskoistočnih kršćana, tako i afričkih i azijskih) tek su nedavno dopuštene gradnje prvih crkava za tako veliku manjinu koja je često izložena kafala sistemu rada, tj. robovanja. No u mainstream medijima postoji određena potreba isticanja Libanona kao uspješnog primjera “suživota” kršćana i muslimana, gdje je politička vlast u zemlji podijeljena na temelju političkog dogovora između najvećih religijskih grupa u zemlji (kršćana, sunita i šijita).

Dosadašnji povijesni model Libanona pokazao je da kršćani teže prema sekularizaciju društva – najveći broj nekonfesionalnih političkih stranaka i samih pripadnika tih stranaka su kršćani, dok je kod muslimana prisutna težnja za islamizacijom društva. Možda je najbolji primjer toga šijitski pokret Hezbollah. U takvome sukobu između dva civilizacijsko–religijska kruga se pojavljuje i disfunkcionalni oblik državnog aparata, koji je u nemogućnosti da pronađe model kojim bi uspjela integrirati ovakva dva pogleda na život. Stoga je Libanon pokazatelj nefunkcionalnosti i nemogućnosti bliskoistočnih muslimana da žive u bilo u drugačijem sustavu nego što ga daje šerijatski zakon.

U konačnici, jedan od ključnih problema, koji se ne spominje, predstavlja odnos ili bolje rečeno nebriga samog Zapada prema bliskoistočnim kršćanima. Nemogućnost Zapada da pruži podršku svojoj braći na Istoku dovest će nakon četrnaest stoljeća do mogućeg nestanka kršćanstva na području Levanta.