Petak, 02. prosinca 2022.

MOGUĆI NESTANAK Budućnost bliskoistočnih kršćana je upitna

Britanski povjesničar Bernard Lewis, koji se u svome radu intenzivno bavio Bliskim istokom i islamom, zaključio je kako „će Europa biti dio arapskog zapada“, ili kako bi pojedini teoretičari zavjera rekli „Euroarabije“, ali se zaboravlja da je taj proces započet u 20. stoljeću na Bliskom istoku i mora biti dovršen u Egiptu i Libanonu kako bi se proces islamizacije preusmjerio na Europu.

Kroz zadnjih stotinjak godina svjedočimo sunitskom projektu koji je doveo do skorog nestanka kršćanskih zajednica, kako u većini arapskih zemalja, tako i u Turskoj. Govoriti o šijitskom progonu kršćana ne bi bilo utemeljeno budući da kršćanska zajednica u Iranu jest malena, ali nije doživjela progone (iako su kršćani diskriminirani) koji su se dogodili kršćanima u Turskoj i arapskim zemljama Levanta.

Iako su korijeni duboki, nakon dvije tisuće godina budućnost je bliskoistočnih kršćana uistinu upitna, a kršćani imaju samo dvije mogućnosti, a to je da prihvate islam ili da sa svojim obiteljima emigriraju na Zapad. Zašto se to događa? Korijene treba tražiti u nemogućnosti ostvarivanja osnovnih građanskih prava, budući da se u većini zemalja (izuzev Jordana i Libanona), na kršćane gleda kao na građane drugog reda. Čak, i u Siriji, koja je službeno sekularna zemlja, se dogodio veliki revolt od strane muslimanskog konzervativnog klera kada je tadašnji predsjednik Hafez Al-Assad htio staviti u ustav da predsjednik države nužno ne mora biti musliman. A upravo je povijesni razvoj događaja, kojima smo napose svjedoci nakon takozvanog „Arapskog proljeća“, doveo će do toga da postoji velika mogućnost da u budućnosti ne bude kršćana u gradovima kao što je primjerice Jeruzalem.

Religija zapovijedi i poslušnosti

Uzrok treba tražiti u tome da za muslimane prorok Muhammed predstavlja ispunjenje Božje objave, dok je kršćanski teološki pogled na život i spasenje u osobi Isusa Krista nešto što uistinu donosi razliku i u svakodnevnom životu ovih dviju zajednica. Taj kontrast se najbolje može vidjeti u tome da je prema predaji islama Bog dao muslimanima Kuran koji trebaju slijediti, dok kršćani ne dijele takav pogled na život.

Sam šerijat, kao islamski zakon propisuje kako se muslimani trebaju ponašati, predstavljajući na neki način savršeno ogledalo duše muslimana, dok revolucionarni pojam „milosrđa“ koji se pojavljuje u kršćanstvu ostaje za muslimane i šerijat u konačnici nepoznanica. Razlika koju se često zaboravlja jest da islam ne poznaje osobni kontakt između Boga i čovjeka kakav je prisutan u kršćanstvu, nego je riječ o religiji zapovijedi i poslušnosti.

Upravo iz toga razloga u islamskoj političko-religijskoj terminologiji postoji podjela na: dar al-harb („kuća rata“), dar al-islam („kuća islama“) i dar al-kufr (odnosi se na mjesta gdje se islam treba povratiti). Što će reći da gledano prema islamskoj terminologiji postoje dvije kategorije ljudi: muslimani i ne-muslimani. Razlika je vrlo očita u i političkom uređenju bliskoistočnih društva. Tamo gdje je šerijat na snazi ili ublažene verzije šerijatskog zakonika sociološki faktori ukazuju na to da se kršćani nalaze u mnogobrojnim problemima kao pripadnici jedne osjetno smanjene manjine (problem pronalaska posla, integracije u društvene procese i ostvarivanje osnovnih prava).

Za razliku od područja Levanta, u golfskim zemljama, gdje je prilično velika kršćanska zajednica (kako bliskoistočnih kršćana, tako i afričkih i azijskih) tek su nedavno dopuštene gradnje prvih crkava za tako veliku manjinu koja je često izložena kafala sistemu rada, tj. robovanja. No među zapadnim medijima, postoji određena potreba isticanja Libanona kao uspješnog primjera „suživota kršćana i muslimana“, gdje je politička vlast u zemlji podijeljena na temelju političkog dogovora između najvećih religijskih grupa u zemlji (kršćana, sunita i šijita).

Dosadašnji povijesni model Libanona pokazao je da kršćani teže prema sekularizaciju društva (najveći broj nekonfesionalnih političkih stranaka i samih pripadnika tih stranaka su kršćani), dok je kod muslimana prisutna težnja za islamizacijom društva (primjerice šijitski pokret Hezbollah). U takvome sukobu između dva civilizacijsko – religijska kruga se pojavljuje i disfunkcionalni oblik državnog aparata, koji je u nemogućnosti da pronađe model kojim bi uspjela integrirati ovakva dva pogleda na život. Stoga je Libanon pokazatelj nefunkcionalnosti i nemogućnosti bliskoistočnih muslimana da žive u bilo u drugačijem sustavu nego što ga daje šerijatski zakon.

U konačnici, jedan od ključnih problema koji se ne spominje često je zapravo odnos samog Zapada prema bliskoistočnim kršćanima, koje muslimani vide kao produženu ruku Zapada. Nemogućnost Zapada da pruži podršku svojoj braći na Istoku dovest će nakon četrnaest stoljeća do mogućeg nestanka kršćanstva na području Levanta.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...