Komunistička ideologija, poznato je, posebnu je mržnja iskazivala prema svećenstvu.
Nakon Oktobarske revolucije samo do 1992. Lenjinova policija likvidira 2691. svećenika, 1962 redovnika i 3.447 redovnica. Tisuće svećenika i redovnika komunisti brutalno likvidiraju i u Španjolskoj.
Bolje nije prošao ni katolički kler u Hrvatskoj, gdje partizani likvidiraju više od šest stotina svećenika, redovnika i časnih sestara. U svome krvavom piru hercegovačkog franjevca Stjepana Naletilića partizani su ispekli na ražnju, i pritom on nije bio jedini koji je tako skončao život.
Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: „Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi“.
U istom je anticrkvenom i antikršćanskom duhu pisana i pjesma gdje stoji: „Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv boga, popova i fratara i časnih sestara“.
Na savjetovanju političkih sekretara OK KPH za Dalmaciju, Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje: „Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snage masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dođu da unašaju nemir i ruše jedinstvo“.
Tako su se stvarale pretpostavke i ozračje mržnje za zločine koji će kulminirati iza svršetka rata diljem bleiburške topografije smrti.
Danas su Maceljske žrtve. Prema izjavama svjedoka u Maclju je život izgubilo 12-13 tisuća, a moguće i više žrtava. Tek je manji dio do danas pokopan, a 130 jama još uvijek nije istraženo. Zločini su se događali više mjeseci poslije službenog završetka Drugoga svjetskog rata.
U Macelj su krajem svibnja i početkom lipnja 1945. pristizale nepregledne kolone obespravljenih zarobljenika, razvojačeni civili, žene, djeca, ali i svećenici.
U jednoj su jami pronađeni ostaci 21. smaknutog svećenika i bogoslova.
Do danas nitko nije odgovarao za ove sotonskom mržnjom motivirane zločine, a oni se (posebno medijski) prešućuju što samo po sebi svjedoči o tome tko i dalje u Hrvatskoj ima stvarnu moć.