Petak, 29. ožujka 2024.

Pasivna ili agresivna evangelizacija? Šutjeti i nadati se konvertizmu drugih nije nikada bilo poslanje katolika

Zamislite rat između Sjedinjenih Američkih Država i Kine iz kojega Sjedinjene Američke Države izlaze kao pobjednik. Kao jedan od uvjeta predaje Kine predsjednik Joe Biden zahtijeva da kineski predsjednik Xi Jinping bude kršten kao katolik, a Biden bi bio Xijev kum.

Amerikanci, čak i američki katolici, ustuknuli bi pred ovim zahtjevom. Iako je Biden jedan od omiljenih svjetskih vođa pape Franje, naš trenutni papa bi isto tako bio užasnut ovakvim zahtjevom. Uostalom, Franjo često govori protiv konvertizma, a da i ne govorimo o prisilnom konvertizmu.

Ipak, jedan od najcjenjenijih katoličkih kraljeva u povijesti učinio je upravo to i katolici tog vremena prihvatili su to kao legitiman zahtjev. Što to govori o evoluirajućim stavovima katolika o konvertizmu i evangelizaciji?

Kralj Alfred („Veliki“) od Wessexa je 878. bio u vrlo teškoj situaciji. Njegovo kraljevstvo bilo je na rubu potpunog osvajanja od strane Vikinga, predvođenih opakim poganinom Guthrumom. Alfred je proveo tjedne u skrivanju, upuštajući se u male napade na neprijateljske snage dok je skupljao vojsku za pokretanje pozamašne ofenzive na Guthruma.

U svibnju te godine, u bitci kod Edingtona, Alfredove su snage odlučno porazile vikinšku vojsku u jednoj od najslavnijih bitaka u engleskoj povijesti. Među zahtjevima mirovnog sporazuma koji je uslijedio, Alfred je zahtijevao da se Guthrum i njegovih trideset plemića krste, pri čemu je Alfred služio kao Guthrumov kum, a Guthrum je uzeo kršćansko ime Aethelstan.

Nemoguće je čitati moderno pripovijedanje o ovome događaju koje ne izražava bijes ili barem duboku neugodu zbog zahtjeva krštenja. A modernim ušima se čini da aranžman neopravdano spaja političko i vjersko, dok istovremeno ne poštuje vjersku slobodu poraženih Vikinga. Ipak, po svemu sudeći, Aethelstan je ostao vjeran svojim zavjetima na krštenju s obzirom da mu bivši protivnik više nije predstavljao prijetnju, Alfred je uspostavio ono što će postati jedno od najvećih kršćanskih kraljevstava na svijetu.

Valja napomenuti da Alfredovi postupci nisu bili kontroverzni u njegovo vrijeme. Nitko, od pape do tadašnjih prosječnih vjernika ne bi pomislio ništa loše u vezi sa zahtjevom za krštenje. Ipak, jasno je da bi takvi postupci danas bili oštro osuđeni, od pape do prosječnih vjernika.

Dakle, trebamo li ovo jednostavno pripisati „napretku“? Trebamo li samo gledati naše katoličke pretke sa stidom ili čak s prijezirom zbog njihovih stavova?

Iako ne mislim da katolici danas trebaju nekritički prihvaćati svako stajalište prošlih naraštaja, isto tako bi bilo pogrješno odbaciti duboko ukorijenjen stav naših očeva i majki koji su bili gorljivo religiozni i predani Kristovom nauku.

Iako nam se Alfredovi postupci razumljivo čine ekstremnima, ono što više zabrinjava je značajna razlika između stava velikih misionara Novog svijeta i današnjih katolika. Ova podjela došla je do izražaja tijekom papinog nedavnog posjeta Kanadi, pri čemu su mnogi kritičari brkali, možda namjerno, razliku između legitimnog misionarskog rada i prisilnog prihvaćanja katolicizma.

Međutim, može se opravdati da takav stav dolazi od nekatolika, budući da se čini da postoji i kod vođe Crkve, pape Franje. Od početka svoga pontifikata Franjo je vodio sveobuhvatni rat protiv onoga što on naziva „prozelitizmom“, kao što sam detaljno opisao u svojoj knjizi „Smrtonosna ravnodušnost“. Papa Benedikt XVI. je isto tako osudio prozelitizam, ali je mislio na korištenje fizičke sile za poticanje konvertizma nekatolika, dok je Franjo tako labavo definirao taj pojam obuhvaćajući evangelizaciju i misionarstvo.

Jedna od najpopularnijih izreka među modernim katolicima je sljedeća: „Propovijedaj Evanđelje u svakom trenutku, a ako je potrebno, koristi riječi“. Ovaj citat, koji se pripisuje svetom Franji Asiškom – iako se potpuno protivi njegovoj vlastitoj praksi neprestanog propovijedanja riječima – korišten je kao izgovor za izbjegavanje naviještanja Evanđelja našim riječima. Imenjak pape Franje, osnivač franjevačkog reda je uvijek iznova inzistirao da je oblik evangelizacije bez riječi jedini ispravan.

Iako bismo mogli vjerovati da su postupci kralja Alfreda bili ekstremni, danas uopće nema poticanja na konvertizam nekatolika. Uostalom, crkvena povijest ima bezbrojne priče o agresivnim katoličkim misionarima koji nisu koristili prisilan konvertizam.

Sveti Bonifacije posjekao je sveti hrast posvećen Thoru. Prvi franjevački mučenici ulazili su u džamije kako bi otvoreno osudili islam, a kada su bili ubijeni, sam sveti Franjo ih je hvalio kao „istinske franjevce”. Sjevernoamerički isusovački misionari poticali su na krštenje američke domorodce, govoreći im da pakao čeka one koji odbiju Kristovo krštenje.

Nijedan od ovih primjera nije uključivao silu kao što je bio slučaj s Alfredovim sporazumom s Guthrumom, ali crkveni prelati danas bi vjerojatno oštro osudili ovakav postupak kao neopravdani „prozelitizam“ (ili možda grijeh protiv međureligijskog dijaloga).

Kakva je onda ravnoteža između poštivanja slobode pojedinaca i slijeđenja Kristove zapovijedi da se učenicima učine svi narodi svijeta? Gdje bismo se trebali postaviti na spektru evangelizacijskog djelovanja (od strane pape Franje do kralja Alfreda Velikog)?

Iskreno, trebali bismo se postaviti puno bliže Alfredu. Isus je zapovjedio – a ne sugerirao – da njegovi sljedbenici stvaraju učenike od svih naroda. Nije nam rekao da samo živimo svoje živote i ostavimo nekršćane na miru. Ne, on želi da aktivno radimo na obraćenju svih, a povijest i zdrav razum nam govore da se to ne će dogoditi samo živeći mirnim katoličkim životom u predgrađima.

Moramo biti agresivni u širenju vjere. To se mora učiniti uz poštovanje ljudskog dostojanstva svake osobe. Zapravo, rekao bih da je najbolji način da se poštuje nečije dostojanstvo poticati ih da ga u potpunosti ispune tako što će postati katolici. U doba u kojem je agresivna sekularizacija dovela do milijuna otpalih katolika, moramo biti jednako agresivni u vraćanju ljudi u stado.

Kako ta agresivna evangelizacija izgleda u suvremenom svijetu? Na mnogo načina, baš kao što je to izgledalo kod prijašnjih naraštaja, a to je bespogovorno naviještanje istine katoličanstva i činjenice da izvan Crkve nema spasenja. To uključuje jasnoću da katolicizam nije samo jedna opcija među mnogima, već je to jedina prava vjera.

Iako ne trebamo prisiljavati ljude na krštenje, naš nas je Gospodin pozvao poticati ljude da se krste. Šutjeti i nadati se konvertizmu drugih nije nikada bilo poslanje katolika.

Izvor

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...