Aurelije Augustin jedan je od najvažnijih latinskih crkvenih otaca i crkvenih naučitelja. Ovaj filozof i teolog bio je sin rimskog dekuriona poganina Patricija i majke sv. Monike, kršćanke. U mlađim je danima prezirao kršćanstvo i živio u razvratu i grijehu. Kasnije pristaje uz dualistički maniheizam, u Milanu se upoznaje s neoplatonističkim idejama, a propovijedi milanskog biskupa Ambrozija i dugotrajne molitve njegove majke privlače ga kršćanstvu. Nakon obraćenja se krsti, zaređuje za svećenika, a na kraju postaje i biskup. Izvršio je veliki utjecaj u polju filozofije i teologije. Umro je u vremenu kad su Vandali opsjedali Rimsko Carstvo.

Jedno od znamenitih djela Aurelija Augustina nosi naslov Ispovijesti. Sastoji se od 13 autobiografskih knjiga napisanih između 397. i 398. godine, koje predstavljaju autorovu životnu ispovijed na što se ukazuje već na početku knjige gdje čitamo: „Ali ipak dopusti mi da govorim pred milosrđem tvojim ja, prah i pepeo (Post 18, 27); dopusti mi da govorim, jer evo govorim milosrđu tvome, a ne čovjeku koji mi se ruga“.

Iako se obraća Bogu, Augustin svojim djelom zapravo želi dati opomenu ljudskome rodu: „Kome ja to pripovijedam? Ne, dakako, tebi, Bože moj, nego to pred tobom pripovijedam rodu mome, rodu ljudskome, ma kako malen bio broj onih koji će doći do ove moje knjige. I čemu ovo? Da ja i tko god ovo čita mislimo iz kakve dubine trebamo vapiti k tebi (Pst 130, 1). A što je bliže tvojim ušima nego srce skrušeno i život po vjeri?“.

U Ispovijestima Augustin opisuje svoja mladenačka lutanja i put prema kršćanstvu što je životna priča koja podsjeća na razmetnoga sina iz Lukina Evanđelja. Ispovijesti se smatraju prvom napisanom autobiografijom na Zapadu.

„Augustinove Ispovijesti su djelo u kojemu su oni koji žeđaju za istinom i koji su svjesni svojih ograničenja uvijek pronalazili i pronalaze sebe“ – rekao je Ivan Pavao II. o ovome djelu u kojemu je autor propitivao duhovna pitanja koja su od samih početaka morila sve kršćane, od pitanja dobra i zla do pitanja o pravoj vjeri i krivovjerjima koja se javljaju već u to vrijeme.

Nesumnjivo riječ je fundamentalnom remek-djelu duhovne književnosti.

Ispovijesti predstavljaju nepresušnu riznicu misli vrijednih promišljanja, a u nastavku izdvajam tek nekoliko fragmenta koji su meni bili najupečatljiviji prilikom prvoga čitanja ove knjige kojoj bi se zbog kompleksnosti trebalo vraćati mnogo i mnogo puta.

Aurelije Augustin: Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.

„… jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“.

„…nestade moje ljepote i postadoh trulež u očima tvojim, dok sam se sviđao sebi i želio sviđati očima ljudskim“.

„A što me je drugo veselilo doli da ljubim i budem ljubljen? Ali nisam se držao mjere od srca k srcu dokle dopire svijetla staza prijateljstva. Iz blatne požude puti i vrtloga mladosti pušile su se magle zamagljujući i zamračujući srce moje, te se nije mogla razlikovati vedrina čiste ljubaviod magluštine niske pohote. Jedno i drugo buktalo je izmiješano vukući moju slabu mladost preko strmina strastvenih želja i utapajući je u vrtlogu opačina“.

„Tolika je sljepoća ljudska da se ljudi sljepoćom i hvale“.

„Sramota je, naime, za svakog pojedinca ako se ne slaže s cjelinom kojoj pripada. Ali kada Bog nešto zapovijeda protiv običaja ili ugovora bilo čijega, treba to učiniti ako i nikada ondje nije tako nešto učinjeno, a ako je bilo ukinuto, treba obnoviti, ako nije bilo ustanovljeno, treba ustanoviti. Jer ako kralj u državi kojom vlada smije zapovijedati nešto što nitko prije njega, pa ni on sam, nije nikada zapovijedio, pa ako slušati njega ne znači raditi protiv državnoga poretka, nego naprotiv ne slušati ga znači biti protiv toga poretka – opće je naime načelo ljudskoga društva da svoga kralja treba slušati – koliko se više treba Bogu, gospodaru svega stvorenja, bez oklijevanja pokoriti u onom što zapovjedi! Kao što se na ljestvici ljudskoga društva veća vlast postavlja nad manju da joj ova služi, tako je Bog iznad sveg“.

„Ali koje opačine mogu doprijeti do tebe koji si neraspadljiv? Ili koja zlodjela protiv tebe komu se ne može naškoditi? Ali ti kažnjavaš što ljudi čine protiv sebe, jer i kad protiv tebe griješe, rade opako protiv svoje duše, i njihova nepravda vara sebe bilo da oni kvare i izopačuju svoju narav koju si ti stvorio i uredio, bilo da se neumjereno služe dopuštenim stvarima, bilo da se raspaljuju za nedopuštenima u one svrhu koja se protivi naravi (Rim, 1, 26)

„Stoga nas ponizna pobožnost vodi k tebi natrag. Ti nas čistiš od zle navike i milosrdan si grijesima raskajanih, uslišavaš uzdahe okovanih grešnika i izbavljaš nas okova koje smo sebi skovali, samo ako više ne dižemo protiv tebe rogove lažne slobode iz pohlepe da posjedujemo više i uz opasnost da izgubimo sve, kad ljubimo više sebe i svoje nego tebe, najviše dobro!“.

„Mnoga dakle djela za koja se ljudima činilo da ih treba osuditi bila su pohvaljena tvojim svjedočanstvom, a mnoga djela hvaljena od ljudi osuđuje tvoje svjedočanstvo. Često je naime drugačiji vanjski izgled čina, a drugačija namjera onoga koji ga čini zajedno s nepoznatim okolnostima vremena“.

„Što sam naime ja sebi bez tebe nego vođa u propast“.

„Bijah bijedan, i bijedna je svaka duša koja je vezana prijateljstvom sa smrtnim stvarima pa se kida kad ih izgubi, i tek tada osjeća bijedu u kojoj je bila već i prije nego što ih je izgubila“.

„Jer kamo god se okrene čovječja duša, namjerni se na boli svagdje drugdje osim u tebi, pa makar se okrenula na lijepe stvari izvan tebe i izvan sebe“.

„Onaj je najbolji tvoj službenik koji ne gleda toliko na to da od tebe čuje ono što bi sam želio, nego više na to da želi ono što je od tebe čuo“ .

„Premalo te ljubi onaj koji uz tebe ljubi nešto što ne ljubi zbog tebe“ .