Za vrijeme boravka u Libanonu mnogi turisti posjećuju svetište sv. Šarbela Makhloufa u Annayji, posljednje počivalište velikana Maronitske crkve.

Sama Annayja se osim po svetištu ni po čemu drugom ne razlikuje od tradicionalnog libanonskog kršćanskog sela u planinama (Mont Liban) pa niti od susjednih sela Ehmeja i Meshmesha. Ovo selo kao i mnoga druga predstavlja odraz tradicije i historije Maronita te njihove ukorijenjenosti na području Levanta. No situacija se u zadnjih osamdesetak godina, a napose u zadnje dvije godine, znatno promijenila jer se događa da brojni libanonski kršćani napuštaju krajeve u kojima čine ili su činili apsolutnu većinu.

Sam hod prema Annayji hodočasnika iz naših krajeva može podsjeti na Hercegovinu i to iz triju praktičnih razloga: posvuda su vidljivi simboli kršćanstva (kapelice, crkve, samostani), uvijek se među libanonskim kršćanima raspravlja o politici i kvalitetan njemački auto je kod libanonskih kršćana ostao simbol uspješnosti i socijalnog statusa.

No, vratimo se na svetište u Annayji, koje je poznato mnogima koji su hodočastili sv. Šarbelu. Sama biografija svetog Šarbela ne pokazuje da se on po nečemu razlikovao od drugih hermitskih maronitskih redovnika njegovog vremena, ali je Božja providnost dovela do toga da se na dan smrti svetog Šarbela dogodi čudesno ozdravljenje kljastog mladića Sabe Tannusse. Od toga trenutka se pronio glasom među Libanoncima kako se na grobu svetog Šarbela mogu izmoliti razne milosti. Nadalje, dokaz njegovog neraspadnutog tijela i izlučivanja mješavine bijele i crvene tekućine iz njegovog tijela su doveli do procesa kanonizacije.

Samo svetište u Annayji je zapravo odraz veličine ovog libanonskog sveca koji je, iako je bio tih i neznatan za života, po Božjem zagovoru učinio brojna ozdravljenja. Brojni hodočasnici iz okolice (Jbeila, Jounieha, Bejruta) i svijeta dolaze posjetiti samostan sv. Marona i crkvu u kojoj je posljednje počivalište Šarbela Makhloufa.