Nedjelja, 04. prosinca 2022.

Svetište svetog Šarbela Makhloufa

Za vrijeme trenutnog boravka u Libanonu nisam imao u planu posjetiti svetište svetog Šarbela Makhloufa u Annayji, ali sam se spletom okolnosti i na nagovor prijatelja iz Jbeila (Byblosa) odlučio na malu hodočasničku rutu da posjetim svetište i posljednje počivalište ovog velikana Maronitske crkve.

Sama Annayja se osim po svetištu ni po čemu drugom ne razlikuje od tradicionalnog libanonskog kršćanskog sela u planinama (Mont Liban) pa niti od susjednih sela Ehmeja i Meshmesha. Ovo selo kao i mnoga druga predstavlja odraz tradicije i historije Maronita te njihove ukorijenjenosti na području Levanta. No situacija se u zadnjih osamdesetak godina, a napose u zadnje dvije godine, znatno promijenila jer se događa da brojni libanonski sinovi i kćeri napuštaju krajeve u kojima čine ili su činili apsolutnu većinu.

Susret s teškom sudbinom libanonskih kršćana nije ostavio jedini dojam na mene. Zapravo, sam hod prema Annayji me na neki način uvijek podsjeti na Hercegovinu i to iz triju praktičnih razloga: posvuda su vidljivi simboli kršćanstva (kapelice, crkve, samostani), uvijek se među libanonskim kršćanima raspravlja o politici i kvalitetan njemački auto je kod libanonskih kršćana ostao simbol uspješnosti i socijalnog statusa.

No do se vratim na samo svetište u Annayji, koje je poznato mnogim Hrvatima koji su hodočastili da izmole milost od svetog Šarbela. Sama biografija svetog Šarbela ne pokazuje da se on po nečemu razlikovao od drugih hermitskih maronitskih redovnika njegovog vremena, ali je Božja providnost dovela do toga da se na dan smrti svetog Šarbela dogodi čudesno ozdravljenje kljastog mladića Sabe Tannusse. Od toga trenutka se pronio glasom među Libanoncima kako se na grobu svetog Šarbela mogu izmoliti razne milosti. Nadalje, dokaz njegovog neraspadnutog tijela i izlučivanja mješavine bijele i crvene tekućine iz njegovog tijela su doveli do procesa kanonizacije.

Samo svetište u Annayji je zapravo odraz veličine ovog libanonskog sveca koji, iako je bih tih i neznatan za života. po Božjem je zagovoru učinio brojna ozdravljenja. Brojni hodočasnici iz okolice (Jbeila, Jounieha, Bejruta) i svijeta dolaze posjetiti samostan sv. Marona i crkvu u kojoj je posljednje počivalište Šarbela Makhloufa.

Ono što me u Annayji u razgovoru s Libanoncima posebno obradovalo; jest da na moj odgovor odakle sam („كرواتيا“) većina Libanonaca, kako je već običaj u orijentalnom svijetu, nije začudo rekla jesam li iz Rusije, nego je stvarno znala za Hrvatsku. Razlog za to treba tražiti u Dubrovniku i Međugorju koji fasciniraju brojne Libanonce (čak je jedno vrijeme za moga studijskog boravka u Bejrutu postojao izravan let Bejrut – Mostar). Za kraj bih htio reći kako svetište u Annayji ostaje i ostat će prozor u svijet orijentalnog kršćanstva, a sveti Šarbel simbol vjernosti Rimu i Kristu.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...