VII. razmatranje. Osjećaji zapuštena umirućeg koji je za života malo mislio na smrt.
- Zakašnjela žaljenja umiruće osobe
Umirućem, koji se za svog života nije brinuo za dobro svoje duše, sve što mu se prikaže za nj će biti trnje; trnje uspomena njegovih šetnja; trnje uspomena onih riješenih doskočica i gizdavosti; trnje njegovi prijatelji, te svaka stvar koja mu se bude spominjati; trnje svećenici, koji će ga naizmjence dvoriti; trnje sakramenti; trnje će za nj biti i samo raspelo, koje će postaviti pokraj njega, podsjećajući ga da se loše odazivao ljubavi Boga, koji je svojevoljno umro na križu da ga spasi.
Lud ti sam bio, reći će tad onaj bolesnik! Mogao sam se lijepo posvetiti darovima i prigodama, koje mi je Bog davao; mogao sam sretno živjeti u milosti Božjoj; a sad što imam od tolikih godina što sam proživio osim muke, nepouzdanja, straha, grižnje savjesti i strogih računa, koje imam Bogu dati? A sada strahujem i bojim se da se neću spasiti. A kad će to umirući izreći?
Onda kad počne nestajati ulja u svjetiljci i pri kraju njegova života; onda kad se nađe na pogled dviju vječnosti, sretne i nesretne, te kad se približi onom posljednjem otvaranju usta o kom ovisi ili vječno blaženstvo ili vječno prokletstvo. Koliko bi on tad platio, da mu dadu još jednu godinu, mjesec ili tjedan vremena sa zdravom pameti; jer tada s pomutnjom u glavi, gušenju u prsima, slabom disanju ne može promišljati, ne može sabrati svoju pamet ne bi li što dobra učinio; nalazi se kao u jednoj mračnoj jami od svakovrsnih smetnja, gdje drugo ne raspoznaje, osim svoju propast, koja mu nad glavom visi, koju već više ne može izbjeći.
Željeti će onda i vapiti da mu se dadne vremena, ali će mu se odgovoriti: „Pođi, brzo, kroz ono malo časa uredi svoje račune što možeš bolje i putuj, zar ne znaš da smrt ne čeka, niti koga poštuje?“ Ah, kakav će ga strah obuzeti kad pomisli i rekne: „Jutros sam živ, a večeras je moguće da ću biti mrtav! Danas ležim u svojoj sobi, na svom krevetu, a sutra ću biti u jednoj jami!“
A duša gdje će onda biti? Koliki strah kad opazi gdje se svijeća pripravlja! Kad osjeti da ga smrtni znoj već spopada! Kad čuje gdje se rodbini naređuje da iz sobe izađu i da više u nju ne ulaze! Kad mu počnu oči tamniti i vid malaksati! Koliki napokon strah kad se svijeća užeže, jer je smrt već blizu! O svijećo, svijećo, koliko ćeš tad istina otkriti! O kako ćeš onda u posve drugom obliku stvari ukazati, nego što se sad ukazuju! Onda ćeš lijepo pokazati da su dobra ovog svijeta ludorije, ispraznosti i pravde! Ali što će vrijediti, što će se u onaj čas ove istine upoznati, kad već više neće biti vremena za obraćenje.
Molitva: Ah, moj Bože, ti nećeš da umrem, nego želiš da se obratim i živim! Hvala ti što si me do ovog časa čekao i zahvaljujem ti što me sad rasvjetljuješ! Priznajem moju krivicu da sam zapostavljao tvoje prijateljstvo ispraznim i zbog ništavnih dobara te vrijeđao. Kajem se iz sveg srca žalim što sam ti toliko uvrijedio. Ah, kroz ovo života što mi preostaje, ne zaboravi me potpomoći svojom milošću i prosvjetljenjem, da upoznam i radim ono što mi treba, da život popravim! Kakva će mi korist biti što ću ovu istinu upoznati onda, kad ne budem imao više vremena da se popravim. Ne daj neprijatelju duše koje vjeruju u te.
Kad me vrag stane napastovati da te ponovno uvrijedim, ah, molim te, Isuse moj, po zaslugama tvoje pregorke muke, pruži mi ruku, i ne daj, da padnem u grijeh, te da me vrag opet ne zarobi. Daj da u svakoj napasti tebe zazivam u pomoć sve dok napast traje.
Tvoja krv jest moje ufanje i tvoja dobrota je moja ljubav. Ljubim te. Bože moj, vrijedan neizmjerne ljubavi; daj da te uvijek ljubim. Pokaži mi pogubne stvari kojih se moram osloboditi, da budem sav tvoj, a to ću učiniti; a ti me okrijepi, da to sve mognem ispuniti. O, kraljice nebeska, o majko Božja, moli za me grešnika. Daj, da se u svakoj napasti utječem Isusu i tebi koja svojim moćnim zagovorom izbavljaš iz propasti, one koji se utiču pod tvoju zaštitu i tvoje materinsko okrilje.
Sv. Alfons Liguori