Ponedjeljak, 06. veljače 2023.

Što Katolička crkva kaže o komunizmu?

Ako se analizira historija odnosa Katoličke crkve i komunizma onda ćemo uočiti da postoje brojni dokumenti u kojima Katolička crkva potvrđuje valjane razloge zbog kojih se protivi komunizmu. Za potrebe ovog kratkog prikaza analizirat ću stav Katoličke crkve o komunističkoj ideologiji uzimajući dijelove nekih od navedenih crkvenih enciklika i dekreta kao što su: Nostis et nobiscum (1849.), Quanta cura (1864.), Rerum novarum (1891.), Quadragesimo anno (1931.), Divini Redemptoris (1937.) i Dekret protiv komunizma (1949.).

U enciklici Nostis et nobiscum blaženi papa Pio IX. potvrđuje kako je Crkva svjesna da zaplijene crkvene imovine i onemogućavanje rada crkvenih institucija polazi iz ideoloških postavaka socijalizma i komunizma. U enciklici se navodi sljedeće u vezi komunizma: „…Konačni cilj ovih učenja, bila ona komunistička ili socijalistička, čak ako im se pristupi drugačije, jest da se uzbudi nemirima radnike, posebno one iz niže klase, koje su prevarili lažima i obmanuli obećanjima o sretnijem stanju“. U enciklici se navodi kako je cilj komunizma potkopati građansko društvo i oskvrnuti sve građanske zakone, napose one naravne.

Nakon toga papa upozorava vjernike da ne surađuju s komunistima jer „ako se ove zavjere (komunizam i socijalizma) prošire Italijom, rezultat može biti samo jedan: ako sadašnje političko uređenje bude uzdrmano nasiljem i uništeno uzajamnim napadima građana na građane, onda će uslijediti nezakonito prisvajanje (od komunista) i pokolji, na kraju će nekolicina, obogaćena pljačkom mnogih, preuzeti vrhovnu vlast na propast sviju“. Iz tog razloga vodstvu Katoličke crkve je bilo sasvim jasno da osnivanje komunističkih radničkih udruženja vodi prema nečemu što je protivno naravi čovječanstva. Crkva je jasno poručila da se imovina pojedinaca ne može i ne smije nasilno uzimati i dijeliti ili na druge načine dati na korištenje bez dozvole vlasnika.

Papa Pio IX. uvidjevši da komunizam i socijalizam postaju ideologije radničkog pokreta odlučuje 1864. još jednom upozoriti katolike na problem komunizma u enciklici Quanta cura. Uz podršku radničkog pokreta tadašnji komunisti su napose ciljali na uništenje institucije obitelji (koju Marx smatra oblikom iskorištavanja žena i djece), što se može iščitati i iz redefiniranja građanskog društva prema kojem Crkva ne bi trebala imati utjecaj na odgoj mladeži sljedećim riječima: „..društvo ili obitelj cijelo načelo svog postojanja izvodi samo iz građanskog zakona; i, prema tome, da samo o građanskom pravu ovise sva prava roditelja nad njihovom djecom, a posebno pravo na osiguranje obrazovanja…“.

Komunisti su željom za oduzimanjem institucija Crkvi htjeli potkopati mogućnost da Crkva oblikuje umove mladih ljudi, napose im je na tom putu smetao tadašnji kler u Italiji. Po komunistima kleru treba biti onemogućeno poučavanje i odgoj mladeži jer ne sudjeluju u “istinskom” i “korisnom” napretku znanosti i civilizacije.

Tadašnji komunisti nadahnuti Francuskom revolucijom i nemilim događajima Pariške komune smatrali su da crkveni zakoni ne smiju obvezati građane, nego samo oni zakoni koje je proglasila građanska vlast. A Crkvu su vidjeli kao instituciju koja bi s vremenom čak i za odobrenje svojih zakona treba privolu i suglasnost građanskih vlasti. Potvrđujući to sljedećim riječima: „Jer oni ponavljaju da crkvena vlast nije po božanskom pravu odvojena od građanske vlasti i neovisna o njoj, te da se takve razlike i neovisnost ne mogu očuvati bez da Crkva napada i uzurpira temeljna prava građanske vlasti“. Papa Pio IX. bio je prvi papa koji je uvidio što komunizam kao pokret predstavlja i odlučno se suprotstavio.

U enciklici Rerum novarum papa Lav XIII. nastavlja osudu komunizma od bl. Pija IX. potvrđujući da je socijalističko rješenje neprihvatljivo za radnike jer „socijalisti raspiruju zavist siromašnih prema imućnima. Oni zahtijevaju da se dokine privatno vlasništvo te mjesto njega uvede zajedničko vlasništvo pod općinskom ili državnom upravom“. Komunisti i socijalisti misle da će se time zlo iskorijeniti, ali zapravo potiču još veću nepravdu jer izvrću društveni poredak i nameću nasilje nad zakonitim vlasnicima, što će još više naškoditi radničkoj klasi. Iz tog razloga uvođenje zajedničkog vlasništva ili neimanje vlasništva dovodi do utopije jer se oduzima sloboda radnicima ili poslodavcima da svoja primanja povećavaju ili smanjuju, kao i da učine što žele s imovinom koju posjeduje. Stoga Crkva poručuje da je privatno vlasništvo dio naravnoga prava.

Nakon iznošenja argumenata u korist privatnog vlasništva, u drugom dijelu enciklike papa je ponovio jasan stav o važnosti obitelji. Potvrđujući da je obitelj „odnosno kućna zajednica doduše maleno društvo, no pravo društvo, starije od svakoga građanskog društva te ima prava i dužnosti neovisne o državi“. Bilo bi pogibeljno da se građanska vlast po volji upleće u unutarnji život obitelj, jedino ako se obitelj nađe u poteškoćama i treba pomoć države.

U enciklici se papa osvrnuo i na problem društvene nejednakosti, ističući da „iz same naravi proizlaze u ljudskom rodu velike i mnoge nejednakosti. Nemaju svi jednake umne sposobnosti ni jednake marljivosti, ni zdravlja ni snage. Iz toga same od sebe proizlaze razlike i nejednakosti društvenih prilika“. Što zapravo potvrđuje tezu protivnika komunizma da razlike i nejednakost društvenih prilika ne postoje zbog bogate buržoazije, nego iz realnih životnih okolnosti koja se manifestiraju tako da se pojedinci bave različitim poslovima koji ne donose jednake prihode. U enciklici se na konkretan način pobijaju osnove komunističkog ekonomskog sustava.

Papa Pio XI. u enciklici Quadragesimo Anno potvrđuje stav Crkve i svojih prethodnika po pitanju komunizma i socijalizma. Enciklika je nastala u razdoblju nakon revolucija u Rusiji i Meksiku, koje su pokazale razoran utjecaj komunizma na društvo, a u danima nakon navedenih revolucija uslijedili su progoni vjernika i klerika. Nemili događaji su opisani sljedećim riječima: „Kad se domognu vlasti, nevjerojatno je kako se brzo pokazuju groznima i nečovječnima. Tome su živi svjedok oni zatorni pokolji i ruševine kojima su opustošeni golemi predjeli istočne Evrope i Azije“. Revolucija je pokazala najoštriju borbe među klasama, koja je bila nepotrebna jer i u komunističkim društvima postoje dvije klase: potlačenih i vladajućih, a ukidanje privatnog vlasništva se do kraja nije moglo provesti niti u jednoj zemlji u kojoj se izvršila revolucija.

U enciklici Divini Redemptoris papa Pio XI. ponavlja ranije izrečen stav da je komunizam sve opasnije ideologija koja poprima sve veći utjecaj u svijetu: „Učinci koje smo predviđali i najavljivali strahovito se množe. Oni se ostvaruju u zemljama u kojima već vlada komunizam ili postoji prijetnja da prevlada“. Po prvi puta se u enciklici spominje  ateistički materijalizam koji niječe ideju Boga, tj. u toj teoriji se tvrdi da je društvo samo produkt evolucije materije. Papinski teolozi su to opisali sljedećim riječima: „Nema više razlike između duha i materije, niti između duše i tijela. Nema više opstanka duše nakon smrti, pa prema tome niti nade u drugi život”.

Čovjek u komunizmu prestaje biti slobodno biće, a svaka hijerarhija i autoritet su diskreditirani i ukinuti, kao što je ukinuta nerazrješivost braka, a religija u komunističkim državama postaje nepoželjan segment društva. U enciklici se navode i razlozi širenja komunizma u cilju takozvanog “poboljšanja” položaja radničke klase i protivljenja neravnomjernoj raspodjeli bogatstva. Komunistima je velika ekonomska kriza 30-ih omogućila plodno tlo za širenje ideologije.

Papa Pio XI. jasno je poručio katolicima da ne mogu surađivati s komunistima sljedećim riječima: „Kad bi neki, zavedeni, surađivali u pobjedi komunizma u svojoj zemlji, oni bi prvi pali kao žrtve njihove zablude, a što se više krajevi u koje je komunizam uspio prodrijeti odlikuju starinom i veličinom svoje kršćanske civilizacije, to više razorna postaje mržnja bezbožnika“. Čime je jasno potvrdio stav svojih prethodnika na Petrovoj stolici da katolik ne može biti član komunističke partije niti da može surađivati s komunistima u provođenju revolucije. Ako se želi spasiti (kršćanska) civilizacija, onda se ne može surađivati s komunistima u cilju obrane civilizacije.

Na naslijeđe svojih prethodnika i potaknut situacijom na izborima u Italiji (1948.), papa Pio XII. je odlučio izdati Dekret protiv komunizma. Dekret je vrlo kratak te sastoji od četiri pitanja u kojima se prvo pita vjernike da li su članovi komunističke partije, pod drugim pitanjem da li promoviraju ili šire komunističku literaturu, treće pitanje odnosi se na pripuštanje sakramentima osoba koje su počinili prvo ili drugo djelo i četvrto pitanje odnosi se na to tvrdnju da li treba ekskomunicirati one koje koji zagovaraju marksističko–lenjinističku doktrinu. Sveta Stolica je svim katolicima poručila da nije dopušteno da sudjeluju u političkom radu komunističke partije, da sudjeluju u promoviranju ili širenju komunističke literature, da će im biti uskraćeni sakramenti ako čine prvo ili drugo, a ako potvrde da zastupaju marksističko-lenjinističku doktrinu bit će ekskomunicirani. Kasnije će Sveta Stolica izdati dodatne dokumente kojima će potvrditi ovaj dekret i krenut će u još aktivniju borbu protiv komunističkih režima u Istočnoj Europi.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...