Ponedjeljak, 22. srpnja 2024.

JESTE LI SPREMNI ZA SMRT? Mir pravedno umirućih

IX. razmatranje. Mir pravedno umirućih. 

1. Pravednici se nemaju čega bojati u času smrti

A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru.. ali oni su u miru.“ (Mudr 3,1)

Ako Bog čvrsto drži u svojim rukama duše pravednih, onda tko će mu ih moći oteti? Istina je da vrag ne prestaje napastovati, te nasrtati i na svete, kad počnu umirati; ali ih Bog čuva i svojim vjernicima povećava pomoć, gdje je viša pogibelj, kaže sv. Ambrozije. Kada Elizeov sluga opazi grad opkoljen od neprijatelja, silno se prestraši. No, svetac ga ohrabri, govoreći mu: „Ne boj se, s nama ih je više nego s njima.“ I tad mu pokaza veliku četu anđela koje Bog posla na njihovu obranu.

Istina, doći će đavao da napastuje, ali će doći i anđeo čuvar, da tješi bolesnika; doći će sveti odvjetnici; doći će sv. Mihael kog je Bog odredio da brani vjerne sluge u posljednjoj borbi s paklom; doći će božanska Majka da potjera neprijatelje, stavljajući svog štovatelja pod svoj plašt, a nakon svih doći će sam Isus, da od napasti obrani svoju ovčicu nevinu ili pokorničku, za koju je dao svoj život da je spasi. On će joj dati pouzdanje i snagu koja će joj trebati u toj borbi i onda će ona svom odvažnošću reći, „Bog mi je priskočio u pomoć“ (Ps 30,11) Origen veli, da se „Bog više brine za naše spasenje, nego li đavao za našu propast jer nas Bog više ljubi, nego li nas vrag mrzi“.

Bog je vjeran, kaže apostol, te ne dopušta da budemo napastovani preko naših sila. Možda ćeš mi reći da su mnogi sveti umrli s velikim strahom za svoje vječno spasenje. Odgovaram: malo je primjera da se čitaju o onima koji su ovdje sveto živjeli, a da su sa ovakvim strahom umrli. Veli Vinko od Beauvais, da to Gospodin dopušta kod nekih, da ih na smrti očisti od kakvog njihovog pomanjkanja. Skoro sve sluge Božje umiru sa podsmjehom na usnama.

Na smrti božanski sud svakog straši, no gdje grješnici sa straha prelaze u zdvajanje, ondje sveti iz straha prelaze na pouzdanje. Strahovaše sv. Bernard bolujući, kako propovijeda sv. Antonin, jer je bio napastovan, da je za njega već izgubljeno svako ufanje da će se spasiti; no promišljajući na Isusove zasluge, odagna od sebe te napasti govoreći: „Tvoje rane, Isuse moj, moje zasluge“. Strahovaše sv. Hilarije, ali veseo reče: „Izađi, dušo moja, čega se bojiš? Ima blizu sedamdeset godina da služiš svom Isusu, pak se smrti bojiš?“ Kao da je rekao: Dušo moja, čega se bojiš? Nisi li služili Bogu koji je vjeran, i koji neće napustiti kršćanina u smrtnom času koji mu je bio vjeran za života?

Pater Josip Scamacca, isusovac upitan umire li s potpunim pouzdanjem, odgovori,  „Što? Ta nisam Muhamedu služio, pak da posumnjam o dobroti mog Boga i da me neće sad spasiti?“ Ako bi nas počela na smrti mučiti kakva misao što smo negda Boga vrijeđali, znamo, kako je Bog izjavio, da će zaboraviti grijehe pokornika. No, može tko reći: „kako ćemo biti sigurni da nam je Bog oprostio? To isto pita i sv. Bazilije, „Kako netko može sigurno znati da mu je Bog grijehe oprostio?“ I sam odgovara: „Sigurno mu ih je oprostio ako mogne reći da je grijehe mrzio“.

Tko mrzi grijehe može siguran biti da mu ih je Bog oprostio. Čovječje srce ne može biti bez ljubavi, ili ljubi Boga ili stvorove; ako ne ljubi stvorove, onda ljubi Boga. A tko Boga ljubi? Onaj tko izvršava njegove zapovijedi. Tko dakle, umire u izvršavanju zapovijedi, umire ljubeći Boga; a tko Boga ljubi, taj se ničega ne boji.

Molitva: O, Isuse moj, kad ću ti moć reći u lice: moj Bože, sad te više neću moć izgubiti. Kad će to biti, da ću te moć gledati licem u lice i biti siguran da ću te svom snagom ljubiti kroz sve vjekove? Ah, moje najveće dobro, jedina moja ljubavi, zar ću uvijek, dok sam živ, biti u pogibelji, da te ne uvrijedim i ne izgubim tvoju svetu milost? Nekad je bilo nesretno vrijeme, u kojem te nisam ljubio i tvoju ljubav prezirao; a sad se od sveg srca kajem, i ufam se da si mi već oprostio; sad te svim srcem ljubim i nastojat ću, da te i unaprijed budem ljubio i tvojoj svetoj volji udovoljavao. Ali, Isuse moj, moj živote, moje blago, ne dopusti da se to ikada više dogodi. Ako bih ikad više u ovu nesreću upao, uzmi me u ovaj čas s ovog svijeta najtežom smrću, kako ti hoćeš, ja ću biti zadovoljan.

Vječni Oče, radi Isusove ljubavi ne dopusti da padnem u toliku nesreću. Kazni me, kako hoćeš, jer sam zaslužio i dragovoljno ću ju primiti, ali ne daj da se ikada nađem bez tvoje milosti i ljubavi. Isuse moj, preporuči me svom Ocu. Marijo, majko moja, preporuči me svom milom Sinu; isprosi mi tu milost da ustrajan ostanem u njegovom prijateljstvu i ljubavi, a nakon toga neka radi od mene što hoće.

Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...