VIII. razmatranje. O smrti pravednika.
- Smrt pravednika je ulaz u život
Smrt nije samo kraj patnja, nego još i vrata vječnog života, kako govori sv. Bernard. Tko želi Boga vidjeti valja da kroz ova vrata prođe „Ovo su vrata Jahvina, na njih ulaze pravedni!“ (Ps 118, 20). Sv. Jeronim moljaše smrt: „Otvori mi sestro moja“. Smrti, sestro moja, dok mi ti vrata ne otvoriš, ne mogu poći da uživam mog Gospodina. Sv. Karlo Boromejski, ugledavši jednu sliku u svojoj kući na kojoj bijaše naslikana smrt s kosom u ruci, zovnu nekog slikara i naredi mu da izbriše onu kosu, a mjesto nje da naslika zlatni ključ; tim je htio da mu se sve više budi želja za smrt, jer nam smrt otvara vrata rajska, gdje ćemo Boga gledati licem u lice.
Sv. Ivan Zlatousti kaže kada bi koji kralj nekom čovjeku stao pripravljati stan u njegovoj kraljevskoj kući, a kroz to vrijeme da tog čovjeka smjesti u koji ovčji tor, koliko bi taj čovjek želio, da što prije iz tora pređe u kraljevski dvor? Na ovom svijetu duša se nalazi u tijelu kao u zatvoru i kad odatle izađe, onda ide u nebeske dvore, zato David moljaše: „Izvedi iz tamnice dušu moju“ (Ps 142, 8) . I sveti starac Šimun primivši u ruke Isusa, drugo nije znao zapitati, nego smrt, da se oslobodi tamnice ovog života; „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru“ (Lk 2, 29).
Istu je milost želio i sveti Pavao apostol, kad je rekao: „Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje“ (Fil 1, 23). Kakvo veselje obuze slugu Faraonova, kad mu reče Josip, da će brzo izaći iz zatvora, te da će opet zauzeti svoje prvašnje mjesto! A duša, koja je Boga ljubila i ljubi, zar se neće poveseliti, kad shvati da će se brzo osloboditi zatvora ovog svijeta i da će poći u život vječni gdje će uživati Boga?
Dokle nam je god duša sjedinjena s tijelom, dotle smo daleko od Boga i stojimo kao u tuđoj zemlji, te izvan svoje domovine, i za to Sv. Bruno reče, da se naša smrt ne bi imala zvat smrt, nego život. Zbog toga se smrt svetih zove njihov rođendan; zaista, jer svojom smrću rađaju se na drugi život, koji nikada ne umire niti prestaje. Sv. Atanazije kaže da „pravednicima je smrt samo prolaz u vječni život.“ „O ljubazna smrti!“ govoraše sv. Augustin, „a tko je taj, koji te ne želi, kad si ti kraj patnja, truda i početak vječnog otpočinka? “Ima pravo, veli sveti Ciprijan, što se grešnik straši smrti, jer iz vremenitog života prelazi u vječnu smrt (De Mortal.). Ali je se ne straši onaj, koji je u milosti Božjoj, jer se po smrti nada da će prijeći u život.
U životu sv. Ivana Milostinjaka pripovijeda se kako je neki bogati čovjek bio preporučio svog sina jedinca ovom svecu uz to i dao mu obilatu milostinju, da njegovom jedincu isprosi od Boga dug život, ali do malo vremena onaj sin umre. Tužeći se otac, da mu je sin jedinac umro. Bog mu posla Anđela, koji mu reče: „Ti si tražio dug život za svog sina, znaj, da ga on sada na vijeke uživa na nebu.“ Ovo je ona milost koju nam Isus pribavi, kao što nam bi obećano po Hošei: „Smrti, bit ću smrt tvoja.“ (Hoš 13,14). Isus umirući za nas učini, da nam se smrt preobrazi u život. Mučenik Pionio, dok su ga vodili na vješala bi upitan kako može onako veselo ići u smrt, odgovori: „Varate se, ja ne idem u smrt, nego u život.“ Isto tako majka hrabrila svog sina Sinforiana, dječaka, kad su ga vodili u smrt: „Sinko, tebi se život ne oduzima, nego u bolji mijenja.“
Molitva: O, Bože duše moje, ja sam te u prošlosti puno vrijeđao, okrećući ti leđa; ali te je štovao tvoj Sin žrtvujući ti svoj život na križu; radi one časti koju ti je iskazao tvoj ljubazni Sin, oprosti mi uvrede, koje sam ti nanio. Kajem se, o najveće dobro, što sam te vrijeđao i čvrsto obećavam da ću od sad unaprijed samo tebe ljubiti i ništa drugo. Od tebe se nadam mom spasu. Ona dobra, što sad imam plod su tvoje milosti, priznajem, da sam sve od tebe primio. Ako sam te do sad vrijeđao, uzdam se, da ću te na vijeka štovati, blagoslivljajući tvoje milosrđe. Puno te želim ljubiti; to mi ti daješ i zahvaljujem ti, ljubavi moja.
Pomaži me i ubuduće, kao što si počeo, a nadam se da ću od sad ubuduće biti sav tvoj. Odričem se svih svjetskih naslada. A kakvu bi mogao imati višu nasladu, nego ugađati tebi, moj ljubazni Bože, koji si me toliko ljubio? Jedinu ljubav tražim, o moj Bože, ljubav, ljubav i ništa drugo i ufam se da ću ovu ljubav tražiti sve dotle dok ne umrem u tvojoj ljubavi i ne stignem u kraljevstvo ljubavi, te kroz sve vjekove neprestano te svom jakošću ljubiti. Marijo, majko moja, ti koja toliko ljubiš svoga Boga i toliko želiš da bude ljubljen, daj da ga i ja ovdje na zemlji puno ljubim i da ga uzmognem ljubiti na drugom svijetu za sve vijeke.
Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.