Nedjelja, 26. svibnja 2024.

JESTE LI SPREMNI ZA SMRT? Pravednici koji umiru imaju predokus nebeske radosti

IX. Razmatranje. Mir pravedno umirućih.

  1. Pravednici koji umiru imaju predokus nebeske radosti

A kako bi se mogao strašiti smrti onaj koji se ufa da će poslije smrti doći u raj? Kako se može strašiti smrti, koji znade, ako umre u milosti Božjoj, da će postati besmrtan? Tko ljubi Boga i želi k njemu doći, muke i patnje na ovom svijetu drži za život, a smrt za veselje, kaže sv. Augustin. I sv. Toma iz Villanove govori: „smrt, ako nađe čovjeka gdje spava dolazi kao lupež, uzme ga, ubije i baci u paklenu jamu; ali ako ga nađe budna, onda ga kao Božja poslanica pozdravi, govoreći mu: Gospodin te zove na pir, pođi i ja ću te dovesti u kraljevstvo nebesko koje želiš“.

S kakvim veseljem očekuje smrt onaj koji se nalazi u milosti Božjoj, ufajući se da će brzo ugledati svog Isusa, koji će mu reći: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga“ (Mt 25, 21). Ah, kako će nas onda razveseliti pokore, molitve, odvojenosti od zemaljskih stvari i sve ono što smo činili za ljubav Božju. Tko je ljubio Boga tad će okušati plod svih svojih dobrih djela. Zbog toga o. Ipolit Durako, isusovac, na samrti njegovog prijatelja, koji umiraše sa znakovima vječnog spasa, nije plakao, nego se od srca veselio. „Velika je ludorija“, veli Ivan Zlatousti, „vjerovati u raj, a oplakivati one, koji u nj polaze“.

Koliko će nas u onaj čas obradovati, kad se sjetimo učinjenih počasti Majci Božjoj, onih krunica, postova u subotu, posjeta, te što smo češće posjećivali njene udruge. Marija se zove: Djevica vjerna. Ah, kolikom pažnjom i vjernošću ona tješi na smrti svoje vjerne sluge. Neki njezin štovatelj umirući reče o. Binettiu: „Oče, ne možeš vjerovati koliko veselje i radost obuzima čovjeka na smrti, kad promisli, da je blaženu Gospu štovao i služio. Oh, oče moj, da znaš koliko sam veseo što sam štovao ovu svoju Majku! To ne mogu iskazati“.

A koliko će se, pak, veseliti onaj koji je uvijek ljubio svog Isusa, te koji gaje posjećivao u svetom Sakramentu i češće primao u svetoj pričesti, kad ugleda gdje mu Gospodin ulazi u sobu u svetoj popudbini, dolazeći da ga otprati s ovog svijeta na drugi! Sretan je onaj koji onda uzmogne reći sa sv. Filipom Neriem: „Evo moja ljubav, evo moje ljubavi“.

Ali tko zna, može tko reći, kakva će me sreća zapasti! Tko zna hoću li na kraju loše umrijeti! No tebe, koji ovako govoriš, ja pitam: „Sto uzrokuje zlu smrt? Jedino grijeh; dakle bojimo se samog grijeha, a ne smrti. Ako želiš da se smrti ne plašiš, živi sveto“.

Govoraše o. Kolombiere, da je nemoguće zlom smrću umrijeti ako se za života vjerno Bogu služi. A to je i prije sv. Augustin kazao: „Ne može zlom smrću umrijeti, tko sveto živi”. Tko je uvijek pripravan na smrt, taj se nikakve smrti ne straši, premda ona i nenadano došla.

Kad već na drugi način ne možemo doći u raj i ondje uživati svog Boga, nego po smrti, Ivan Zlatousti nas opominje da: „Bogu posvetimo sve što mu dugujemo“. Razumijemo da onaj koji posvećuje Bogu svoju smrt čini savršeno djelo ljubavi koje može učiniti prema Bogu; jer dragovoljno primajući smrt, kakvu nam Bog pošalje u svako vrijeme i način kad i kako Bog hoće, uspoređuje se s mučenicima.

Tko Boga ljubi, taj treba smrt željeti; jer nas smrt zauvijek s Bogom sjedinjuje i oslobađa nas pogibelji da ćemo ga ikada više moć izgubiti. Znak je male ljubavi prema Bogu, tko ne želi da što prije Boga vidi i osigura se da ga nikada više ne mogne izgubiti. Međutim, dok smo živi ljubimo ga koliko je moguće više. I samo za ovo treba nam život služiti, da napredujemo u ljubavi; s onom istom mjerom naše ljubavi u kojoj nas smrt zateče, ljubit ćemo Boga i u vječnom blaženstvu na nebu.

Molitva: Sveži me, Isuse moj, uza se, da se više od tebe ne odijelim. Daj da budem sav tvoj prije nego umrem i da te prvi put ugledam mirna i blaga, o moj Otkupitelju, u onaj čas kad stupim preda te i opazim tvoje lice. Tražio si me kad sam od tebe bježao; ah ne odbij me sad kad te tražim. Oprosti mi sve uvrede kojim sam te ražalostio.

Ubuduće neću na drugo misliti, nego kako tebi samom služiti i samo tebe ljubiti. Mnogo si me zadužio, nisi poštedio ni svoju krv, nego si je za me prolio. Želio bih se sav poništiti za tebe, Isuse moj, kao što si ti za mene.

O, Bože duše moje, mnogo ću te ljubiti ovdje na zemlji, da te uzmognem mnogo ljubiti za uvijek na drugom svijetu. Ah, vječni Oče, sasvim privuci moje srce sebi, otrgni ga od zemaljskih stvari, rani ga; raspali svega svojom ljubavi. Po Isusovim zaslugama usliši me. Udijeli mi svetu ustrajnost i daruj milost da te uvijek budem tražio. Marijo, Majko moja, pomozi mi i isprosi mi milost, da uvijek od tvog Sina budem molio svetu ustrajnost.

Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...