Petak, 24. svibnja 2024.

JESTE LI SPREMNI ZA SMRT? O zloći smrtnoga grijeha

XV. razmatranje. O zloći smrtnoga grijeha

3. Grješnik žalosti Boga

Grješnik Boga vrijeđa, grdi i time ga mnogo žalosti. Nema osjetljivije žalosti za bilo kojeg čovjeka, kao kad se vidi nezahvalnošću naplaćen od osobe koju je toliko ljubio i nebrojenim dobročinstvima obasipao. A napokon, s kim se grješnik hrva? Vrijeđa, grdi i žalosti dobrog Boga koji ga je stvorio i toliko ljubio, koji je za ljubav njemu svoju krv prolio i svoj život dao; a on smrtno griješeći izgoni ga iz svog srca. U duši koja Boga ljubi i štuje, u njoj Bog stanuje. Veli Isus: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv 14, 23). Zapamti, s njim stanovati. Bog silazi u dušu da u njoj zauvijek ostane; On nju ne ostavlja, osim ako ona njega istjera.

No, Gospodine, ti već unaprijed znaš da će te onaj nezahvalnik otjerati, zašto ne odeš odmah? Zar ćeš baš čekati da te on od sebe istjera? Ostavi ga i pođi prije nego te tako strašno ne uvrijedi. Ne, ne, veli Bog, neću otići dok me ne izbaci.

Dakle, kad duša privoli na grijeh, govori Bogu: „Gospodine, hajde od mene“. „Ustima ne govori, nego djelima“, veli sveti Grgur. Grješnik znade, da Bog s grijehom ne može stati; već vidi, kad stane griješiti, da će u isti čas Bog otići, te mu progovori: „Kad već ti ne možeš s grijehom stanovati, a ti hajde, izlazi, sretan ti put!“. I tako goneći Boga iz svoje duše, odmah vrag zauzme njegovo mjesto. Na ona ista usta na koja Bog izađe, vrag uđe. Kad se dijete krsti, onda svećenik zapovijeda vragu: „Izađi iz njega, nečisti duše i ustupi mjesto Duhu svetomu“. Tako je, jer ona duša primajući milost postaje prebivalište Božje. Ali, kad čovjek privoli na grijeh, sasvim protivno radi; tad govori Bogu, koji mu u duši stoji: „Izađi iz mene. Gospodine i ustupi mjesto vragu“.

I o tom se Gospodin upravo tužio sv. Birgiji, veleći, da grješnici njega progone isto kao da kojeg kralja prognaju s njegovog prijestolja, a umjesto njega kakva lupeža ili razbojnika odaberu i na kraljevsko prijestolje postave. Koliko bi tebe mučilo i peklo u duši da te teško uvrijedi onaj kome si mnogo dobra učinio? Ovo je žalost, koju si svom Bogu nanio; Bogu, koji je za te svoj život dao. Bog zazivlje nebo i zemlju da ga sažalijevaju radi nezahvalnosti koju mu grješnici nanose.

„Čujte, nebesa, poslušaj, zemljo, jer Jahve govori: Sinove sam ti odgojio, podigao, al` se oni od mene odvrgoše“ (Iz 1, 2).

Jednom riječju, grješnici svojim zloćama žaloste Božje srce. Bog ne može ništa trpjeti, ali da može, bio bi dostatan samo jedan teški grijeh, da od same tuge umre, kako veli o. Medina. Veli sv. Bernardo: „Grijeh, koliko je to do njega, ubija Boga“. Dakle, grješnik smrtno griješeći, takoreći, pruža otrov Bogu; zaista od grješnikove strane ne fali ništa; da mu život digne. A kako veli sv. Pavao, pod noge se baca sin Božji, dok se sve prezire, što je učinio pretrpio Isus, da s ovog svijeta grijeh i zloću digne.

Molitva: Dakle, moj Otkupitelju, koliko sam puta sagriješio, toliko sam te puta otjerao iz moje duše i svojim činom stavio sam se da te usmrtim, ako bi ti mogao umrijeti? Odgovori mi: „Kakvo sam ti zlo učinio, reci mi, što li sam ti nažao učinio, da si me toliko puta ožalošćivao?“. Gospodine, dao si mi ovo biće i za me si umro; ovo je ono zlo koje si mi učinio. Što ti, dakle, mogu odgovoriti? Velim ti da sam zaslužio tisuću puta u paklu prebivati; imaš potpuno pravo da me odmah u nj strpaš.

No, spomeni se one ljubavi radi koje si na križu umro; spomeni se one krvi koju si za me prolio, pak mi se smiluj. Ali ja već znam da ne želiš moju propast nego hoćeš da se spasim, dapače, stojiš na vratima moga srca iz kojeg sam te istjerao, te svojim nadahnućima kucaš da uđeš i veliš, da ti se otvori. Da, Isuse moj, gonim od sebe grijeh i od sveg se srca žalostim i ljubim te više nego ikakvu drugu stvar; uđi, ljubavi moja, vrata su otvorena; uđi i nikad više ne odlazi od mene. Stegni me svojom ljubavi i ne daj da se igda više od tebe odriješim. Ne, moj Bože, nećemo se više rastavljati; ja te grlim i stišćem k mome srcu, pokloni mi svetu ustrajnost. Ne dopusti da se ikad više odijelim od tebe. Marijo, majko moja, uvijek me potpomaži, moli Isusa za me, isprosi mi da nikad više ne izgubim njegovu svetu milost.

Vigilare.info svake nedjelje (i Crkvenim blagdanima) donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...