Četvrtak, 22. veljače 2024.

JESTE LI SPREMNI ZA SMRT? Bog je milosrdan, ali je i pravedan

XVII. razmatranje. Zloporaba Božjega milosrđa

1. Bog je milosrdan, ali je i pravedan

„Ili prezireš bogatstvo dobrote, strpljivosti i velikodušnosti njegove ne shvaćajući da te dobrota Božja k obraćenju privodi?“ (Rim 2, 4).

Čitamo u priči sv. Mateja o kukolju. Izrastao na jednoj njivi kukolj sa pšenicom, htjedoše sluge kukolj iz pšenice počupati. Ali im gospodar reče: „Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu“ (Mt 13, 30). Iz ove priče s jedne strane ukazuje se veliko strpljenje koje Bog ima s grješnicima, a s druge strane strogost s kojom postupa s tvrdokornima. Veli sv. Augustin da vrag na dva načina ljude vara: očajanjem i ufanjem.

Nakon što čovjek sagriješi napastuje ga do očaja, predočujući mu strahovitu božansku pravdu; a prije nego sagriješi hrabri ga i tješi ufanjem u Božje milosrđe. Zato nas sveci opominju da se poslije grijeha istinski ufamo u milosrđe Božje, a prije grijeha da se strašimo božanske pravde. To je zato, jer ne zaslužuje milosrđe onaj tko se milosrđem Božjim služi, da istog Boga više vrijeđa. Bog milosrđe dijeli onim koji ga se boje, a ne onima koji se njime služe, da ga se ne boje. Tko pogriješi protiv pravde, veli Abulense, može se uteći milosrđu; ali tko uvrijedi samo milosrđe, komu će se onda uteći?

Teško bi se našao ijedan tako očajan grješnik koji bi se baš htio izgubiti. Grješnici griješe, a ne gube ufanja, da se neće spasiti. Evo kako grješnici govore, veli sv. Augustin. Ali oh, Bože, koliko ih je još tako govorilo i mudrovalo, pa su se napokon izgubili!

Nemoj govoriti, veli Gospodin: „Veliko je milosrđe koje Bog dijeli; za sve grijehe koje počinim, jednim dijelom od pokajanja dobiti ću oproštenje“. Istina da je milosrđe Božje neizmjerno, ali čini ovog milosrđa jesu ograničeni. Bog je milosrdan, ali je i pravdan. Ja sam milosrdan i pravedan, reče jednoć Bog sv. Birgji, a grješnici drže da sam samo milosrdan. Sv. Bazilije piše da grješnici Boga promatraju s jedne polovine, to jest govore da je milosrdan i preko milosrdan, a o njegovoj pravdi šute.

Podnositi onog, koji se njegovim milosrđem služi da ga vrijeđa i grdi govoraše o. M. Avila, da tad više ne bi bilo milosrđe, nego povreda pravde. Milosrđe je obećano samo onima koji se Boga boje, a ne onim koji se njegovim milosrđem za zlo služe. Tvrdokornim grješnicima pravda prijeti; i kako god Bog, veli sv. Augustin, ne pomanjkava u obećanjima, tako isto ne vara ni u prijetnjama: „Tko je pravedan obećavajući, pravedan je i prijeteći”. Pazi, veli sv. Ivan Zlatousti, kad ti vrag, a ne Bog, obećava božanska milosrđe samo da slobodno griješiš. Jao onom, nastavlja sv. Augustin, koji se ufa da griješi. Oh, koliko ih se prevarilo i u pakao sunovratilo, veli isti svetac ovo prazno i netemeljito ufanje! Tužan ti je onaj koji zlorabi Božje milosrđe, da ga to više pogrđuje!

Nadalje, kralj Manasse bijaše grješnik, ali se kasnije obratio i Bog mu je oprostio. Ammon, njegov sin, vidjevši kako lako bi oprošteno njegovom ocu, uzdajući se u oprost, pusti se po svakojakim zloćama; ali za Ammona ne bi milosrđa. Stoga još govori sv. Ivan Zlatousti, da se Juda upravo radi toga izgubio, što je griješeći uzdao se u Isusovo milosrđe i dobrostivost. Jednom riječju, ako nas Bog kroz koje vrijeme trpi, ne trpi nas zauvijek. Da bi nas Bog zauvijek trpio, ne bi se nitko izgubio; ali je opće mnijenje da se većina kršćana gubi (govoreći o odraslima) i u Evanđelju piše: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu“ (Mt 7, 13).

Tko Boga vrijeđa ufajući se u oproštenje, taj mu se podruguje, a ne da se kaje, veli sv. Augustin. No, naprotiv veli sv. Pavao: „Bog se ne da izrugivati“ (Gal 6, 10). Tko posije zloću, taj se ničemu ne može nadati, osim kazne i Paklu. Mreža, kojom vrag lovi i u Pakao vuče sve one kršćane koji se gube, jest ona varka kojom ih navlači. Poručuje im: Griješite slobodno, jer ćete se sa svim grijesima “spasiti“. Ali, Bog preko proroka Jeremije veli: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća“ (Jr 17, 6).

Proklet čovjek koji griješi uzdajući se u oprost. Grješnikovo ufanje poslije grijeha, kad se pokaje, Bogu je milo, ali ufanje tvrdokornih jest grdoba kod Boga. Takova uzdanja potiču Boga da ne odbaci, kao što bi sluga svog gospodara potakao da ga odbaci, kad ga stog ne bi htio slušati, jer mu je gospodar dobar.

Molitva: Oh, moj Bože! Evo me i ja sam jedan od onih koji te vrijeđaju, jer si mi tako dobar bio. Ah, moj Gospodine, pričekaj me, ne pusti me još, a ja se uzdam s pomoću tvoje milosti, da te više neću srditi ni poticati, da me posve od sebe odbiješ. Kajem se, neizmjerna dobroto, što sam te vrijeđao, te što sam tako zlostavljao tvoje strpljenje. Zahvaljujem ti, da si me čekao. Od sad ubuduće neću te više izdavati, kao što sam do sada radio. Toliko si me trpio da me jednog dana vidiš kao ljubitelja tvoje dobrote. Evo, taj dan je već došao, kao što se nadam.

Ljubi te iznad svake stvari i više cijenim tvoju milost, nego sva kraljevstva ovog svijeta, i prije nego ju ponovno izgubim, pripravan sam tisuću puta prije svoj život izgubiti. Bože moj, radi Isusove ljubavi, udijeli mi svetu ustrajnost sve do moje smrti s tvojom svetom ljubavi. Ne dopusti da se ikada više povratim na izdajstva i zloće i da prestanem tebe ljubiti. Marijo, ufanje moje, isprosi mi ovu ustrajnost, više ništa te i ne tražim.

Vigilare.info svake nedjelje (i Crkvenim blagdanima) donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...