Utorak, 28. svibnja 2024.

JESTE LI SPREMNI ZA SMRT? Bog nas poziva da se pokajemo za svoje grijehe

XX. Ludost grješnika

2. Što koristi čovjeku da sav ovaj svijet zadobije, a dušu svoju pak izgubi?

Nevoljni grješnici trude se i muče da postignu svjetsko znanje i zanate, da lakše dobiju dobra ovog života koja će za malo prestati; a zanemaruju dobra onog svijeta koja neće nikada prestati! Tako izgube svijest, ne da postanu samo luđaci, nego se izmiješaju sa životinjama; te životinjski živeći ne razabiru što je dobro, što li zlo, nego jedino slijede onaj životinjski nagon tjelesnih osjetila, služeći se samo onim što zasad tijelu godi, ni najmanje ne misleći na ono što gube, ni na vječnu propast, koju iznad sebe zazivaju i navlače. No takvo djelovanje nije ljudsko nego životinjsko. Piše sv. Ivan Zlatousti: „Dno je čovjek, koji čuva zdravu ljudsku sliku, to jest, kad živi po razlogu, a ne po tjelesnim požudama“. Da Bog kojoj životinji dade razum i da počne razložno raditi, reklo bi se, da umno radi kao čovjek, obratno isto tako valja reći, kad čovjek djeluje po požudama protiv razloga, valja reći, da taj čovjek životinjski radi.

Tko pametno radi po razlogu, taj svoju budućnost predviđa, to jest, što će ga na životnom putu stići; smrt, sud, a poslije ovog Raj ili Pakao. Ah, koliko je pametniji onaj najprostiji seljak koji se spasi, od onog najmoćnijeg vladara, koji se izgubi! Ah, Bože! Zar svako ne bi držao za mahnita onog, koji bi, da sad dobije jedan novčić, stavio na pogibelj da izgubi sav svoj imetak? Tko, dakle, zbog jedne kratke naslade izgubi dušu i stavi se na pogibelj, daju zauvijek ne izgubi, zar taj nije lud? Ovo je ona propast mnogih duša koje se gube; što paze samo na dobra i zla vremenita, a na dobra i zla vječna i ne obaziru se niti najmanje.

Bog nas nije postavio na ovaj svijet da zgrćemo blago, stječemo časti i da svoje tijelo zadovoljavamo, nego da dobrim djelima zaslužimo vječni život. I jedino se imamo brinuti da postignemo ovu svrhu za koju nas je Bog stvorio. Ali nesretni grješnici ovu svrhu najviše preziru; jedino misle na sadašnjost, putuju u smrt, svakim časom približavaju se vječnosti, a ne paze kuda idu. Što bi se reklo o onom mornaru, pita sv. Augustin, kad bi na pitanje, kud ide, odgovorio da ne zna ni on sam? Svako bi rekao da taj vozi svoju lađu, da s njom zajedno potone u more.

Takvi su svi mudraci ovog svijeta koji dobro znaju stjecati, šetati se, zauzimati odličnija mjesta, a ne znaju spasiti svoju dušu. Bio je pametan bogati raskošnik, stoje znao steći veliko blago, ali je napokon umro i pokopan u paklu. Bio je pametan Aleksandar Veliki, koji je tolika kraljevstva podjarmio pod svoju vlast, ali kroz malo godina umre i ode u vječnu propast. Bio je pametan Henrik VIII., koji se znao održati na prijestolju odmetnuvši se od Crkve, ali napokon sam uvidi da gubljaše dušu i reče: „Izgubili smo sve“. Koliko nevoljnika sad u Paklu plače i viče: „Što nam je koristila oholost? Što nam je vrijedilo bogatstvo i hvastanje? Sve je prošlo kao sjena i kao kratkotrajan glas“ (Mudr 5, 8 – 9). Evo, sva ta dobra ovog svijeta za nas su prošla kao dim, a drugo nam nije ostalo, osim plača i vječne muke.

Kršćanine moj, na ovom svijetu Gospodin je pred nas stavio život i smrt, to jest, ili živjeti bez tjelesnih naslada i doći u život vječni, ili uživati ih sa vječnom smrti. Što veliš? Odaberi kao čovjek, a ne kao životinja koja nema razuma. Odaberi kao pravi kršćanin koji vjeruje i govori: „Što koristi čovjeku da sav ovaj svijet zadobije, a dušu svoju pak izgubi?“.

Molitva: Ah, moj Bože! Dao si mi razum, darovao si mi svjetlost vjere, a ja sam do sada živio kao životinja, izgubio tvoju milost radi nevoljnih tjelesnih naslada koje su prošle kao vjetar; a sad drugog i nemam ništa izvan nemira u duši i račune s božanskom pravdom. Ah, moj Gospodine! Ne sudi me po mojim zaslugama, nego sa mnom postupaj po svome milosrđu. Rasvijetli me; daj mi veliku žalost da oplačem uvrede koje sam ti nanio i oprosti mi. Ja sam izgubljena ovca; ako me ti ne potražiš, ostat ću izgubljena. Smiluj mi se po onoj Krvi koju si iz ljubavi prema meni prolio. Kajem se, neizmjerna dobroto, da sam te ostavio, te odrekao se tvoje milosti. Umro bih od žalosti; ali svakako povećaj mi žalost. Daj, da dođem u Nebo i pjevam tvoja milosrđa. O, Marijo, majko moja, Ti si moje utočište, moli Isusa za me; moli ga da mi oprosti i udijeli mi svetu ustrajnost.

Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...