Završna faza Sinode o sinodalnosti započet će u listopadu. Među četiri stotine sudionika (kardinala, biskupa, laika i redovnika) bit će i kardinal Gerhard Müller, nekoć prefekt Kongregacije za nauk vjere.
Budući da je Vatikan najavio da će novinari imati pristup samo informacijama do kojih sami uspiju doći, novinar španjolskog portala Infovaticana razgovarao je s njemačkim kardinalom o nadolazećoj Sinodi o sinodalnosti. Moći ćete uočiti tijekom čitanja intervjua da kardinal Müller u svojim odgovorima ne bježi od problema i ulazi u srž stvari.
Ovog listopada započet će završna faza Sinode o sinodalnosti. Kako ćete joj pristupiti?
Kardinal Müller: Molim da sve ovo bude blagoslov, a ne šteta za Crkvu. Također se zalažem za teološku jasnoću kako Crkva okupljena oko Krista ne bi postala politički ples oko zlatnog teleta agnostičkog duha vremena.
Papa Franjo Vas je uvrstio na popis sudionika koji će imati riječ i glas na Sinodi. Kako ste primili vijest?
Kardinal Müller: Želim učiniti najbolje što mogu za dobrobit Crkve kojoj sam do sada posvetio sav svoj život, misao i rad.
Jeste li razmišljali o poruci koju ćete uputiti tijekom sjednice sinode?
Kardinal Müller: Iznad svega želim reći, Crkva koja ne vjeruje u Isusa Krista, Sina Boga živoga, više nije Crkva Isusa Krista. Svaki sudionik treba najprije proučiti prvo poglavlje Lumen gentium, koje se bavi otajstvom Crkve u trojedinom Božjem planu spasenja. Crkva nije igralište ideologa bezbožnog humanizma, niti lobista za neku agendu.
Univerzalna Božja volja za spasenjem, koju susrećemo u Kristu, jedinom Posredniku između Boga i čovjeka, a koja se povijesno i eshatološki ostvaruje, budući je program Njegove Crkve, a ne Veliko Resetiranje ateističko-globalističke elite milijardera i bankara koji svoje nemilosrdno osobno bogaćenje skrivaju iza maske filantropije.
Što mislite o odluci da novinarima bude onemogućeno praćenje događaja [na Sinodi] uživo?
Kardinal Müller: Ne znam koja je namjera iza ove mjere, ali 450 sudionika sigurno neće tajiti stvari. Mnogi će iskorištavati novinare za vlastitu korist ili obrnuto. Ovo je veliki čas manipulacije, propagiranja agende koja Crkvi čini više štete nego koristi.
Raste li broj biskupa i vjernika koji izražavaju zabrinutost zbog onoga što bi se moglo dogoditi tijekom ove Sinode? Treba li se nečega bojati?
Kardinal Müller: Da, lažni proroci (nebulozni ideolozi) koji se predstavljaju kao progresivci najavili su da će Katoličku Crkvu pretvoriti u organizaciju za pomoć Agendi 2030. Po njihovom mišljenju, samo Crkva bez Krista pristaje u svijet bez Boga. Mnogi mladi ljudi vratili su se iz Lisabona razočarani jer fokus više nije bio na spasenju u Kristu, već na nauku o svjetovnom spasenju. Navodno ima čak i biskupa koji više ne vjeruju u Boga kao ishodište i svršetak čovjeka i Spasitelja svijeta, nego na pannaturalistički ili panteistički način takozvanu Majku Zemlju smatraju početkom postojanja, a klimatsku neutralnost cilj planeta Zemlje.
Mislite li da se promjene u pitanjima vjere i doktrine mogu odobriti, kao što tvrde neke skupine i pokreti unutar Crkve?
Kardinal Müller: Nitko na zemlji ne može promijeniti, dodati ili oduzeti Riječ Božju. Kao nasljednici apostola, Papa i biskupi moraju poučavati narod ono što im je zapovjedio zemaljski i uskrsli Krist, jedini Učitelj. I samo u tom smislu vrijedi „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta’‘ (Mt 28, 19).
Ljudi brkaju – što ne čudi s obzirom na nedostatak osnovne teološke naobrazbe čak i među biskupima – sadržaj vjere i njezinu nenadmašnu puninu u Kristu s progresivnim teološkim promišljanjem i rastom crkvenog razumijevanja vjere kroz crkvenu tradiciju (Dei Verbum, br. 8-10). Nepogrešivost Učiteljstva proteže se samo na čuvanje i vjerno tumačenje otajstva vjere koje je jednom zauvijek povjereno Crkvi (depositum fidei [polog vjere] ili zdrav nauk, nauk apostola). Papa i biskupi ne primaju novu objavu (Lumen Gentium, br. 25, Dei Verbum, br. 10.)
Što bi se dogodilo da, primjerice, sudionici Sinode o sinodalnosti odobre blagoslov homoseksualnih parova, promjenu spolnog morala, ukidanje obaveze svećeničkog celibata ili dopuštanje ženskog đakonata? Biste li to prihvatili?
Kardinal Müller: Iako veza sakramenta svetog reda s karizmom dragovoljnog odricanja od ženidbe nije dogmatski nužna, svećeničkog celibata Crkva se ne može odreći jednim potezom peta – što su u ostalom naglasili i koncilski oci na Drugom vatikanskom saboru (Presbyterorum Ordines, br. 16). A bučni agitatori, oni koji to zagovaraju, rijetko su zabrinuti za spasenje zajednica bez svećenika, već prije za napad na ovaj evanđeoski savjet, koji smatraju anakronim ili čak nehumanim u spolno prosvijećenom dobu.
Blagoslivljati nemoralno ponašanje osoba istog ili suprotnog spola izravno je proturječje Božjoj Riječi i volji; to je teško grešno bogohuljenje. Sakrament svetog reda na razinama episkopata, prezbiterata i đakonata može dati božansku snagu. S pravom ga može primiti samo krštenik čiju je vjerodostojnost poziva Crkva potvrdila. Takvi zahtjevi koji dobiju većinu glasova (sudionika Sinode) bili bi irelevantni a priori. Niti ih u kanonsko pravo može implementirati kolegij biskupa s papom na čelu ili sam papa jer su u suprotnosti s [božanskom] objavom i jasnim naukom Crkve.
Formalni autoritet Pape ne može se odvojiti od sadržajne povezanosti sa Svetim pismom, apostolskom tradicijom i dogmatskim odlukama Učiteljstva koje mu je prethodilo. U suprotnom smjeru imamo primjer Luthera koji je krivo shvatio papinstvo, stavljajući sebe na mjesto Boga, koji je jedini autor objavljene istine, umjesto da je jednostavno i vjerno svjedočio, u vjernosti Kristovom autoritetu, objavljenu vjeru na neskraćen i nepatvoren način i autentično služeći Crkvi.
Sveta je zadaća svakoga hrabro naviještati istinu Evanđelja unutar i izvan Crkve. Čak se i Pavao jednom otvoreno suprotstavio Petrovom dvosmislenom ponašanju (usp. Gal 2), ne dovodeći, naravno, u pitanje njegovo prvenstvo koje je Krist uspostavio.
U takvoj ekstremnoj situaciji, od koje nas Bog može spasiti, svaki bi crkveni dužnosnik izgubio svoj autoritet i niti jedan katolik više ne bi bio dužan vjerski se pokoravati heretičkom ili raskolničkom biskupu (Lumen Gentium, br. 25; usp. biskupov odgovor na Bismarckov pogrešno tumačenje Prvog vatikanskog sabora, 1875. godine).
Kakvu bi ulogu Papa trebao imati u ovom trenutku?
Kardinal Müller: Kroz povijest Crkve, kada god su se pape ponašali kao političari, stvari su krenule po zlu. U politici se radi o vlasti naroda nad narodom, u Crkvi Kristovoj o služenju vječnom spasenju ljudi, na koje je Gospodin pozvao ljude. Papa je nasljednik sv. Petra. A način na koji je Šimun Petar predstavljen u Novom zavjetu, sa svim svojim usponima i padovima, trebao bi svakom Papi biti okrepa i upozorenje. U blagovalištu, prije svoje muke, Isus govori Petru: „Pa kada k sebi dođeš, učvrsti svoju braću“ (Lk 22, 32), to jest u vjeri Krista, „Sin Boga živoga“ (Mt 16, 16). Samo tako će papa biti stijena na kojoj Isus gradi svoju Crkvu, koju vrata paklena neće nadvladati.