XXI. O grješnom običaju
2. Grješni običaj malo po malo trne svaki nemir u duši
Nadalje grješni običaj otvrdnjuje čovječje srce. I posve pravedno Bog i dopušta da tako bude, a to za kaznu, što se je opirao tolikim božanskim glasovima i opomenama. Veli apostol, da Gospodin komu hoće smiluje se, a koga hoće opet otvrdne. Bog ne otvrdnjuje zlouobičajenika, nego mu uskrati svoju milost za kaznu tolikim nezahvalnostima za njegove milosti, i tako njegovo srce otvrdne kao kamen: „Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno“ (Job 41, 15). Stoga, gdje se drugi pobuđuju i potiču na plač, slušajući riječ Božju, strogost božanskog suda, muke osuđenih, muku Isusovu, zlouobičajenik neće sobom krenuti: govoriti će i slušati, gdje drugi govore, ali sve nehajno, kao da bi to bile stvari, koje se njega i ne tiču; i na te opomene još će tvrđi ostati.
Ni nagle smrti, trešnje, grmljavine, ni gromovi neće ga više strašiti; prije nego ga probude i osvijesti se, prije će ga uspavati onim smrtnim snom, u kom izgubljeni osuđenik spava. Grješni običaj malo po malo tme svaki nemir u duši. Zlouobičajeniku i najteži grijesi čine se kao ništa. Svako zlo, kad se čini, naravski sobom nosi neki sram; ali veli sv. Jeronim, da zlouobičajenici griješeći gube svaki sram. Sveti Petar uobičajenog grješnika prispodablja sa svinjom, koja se brlja u svom brlogu. Kao što svinja brljajući se u glibu ne čuje nikakva smrada, tako isto događa se i sa zlouobičajenikom; onaj smrad, koji dragi čuju, on ga sam ne čuje.
K tomu još, ako mu je glib oduzeo vid, kakvo čudo, veli sv. Bernardo, da se ne osvješćuje ni onda kad ga Bog tuče? Stoga on umjesto da se žalosti zbog grijeha, on se smije, veseli i diči. Kakvi su to znakovi vražje tvrdokornosti? Veli sv. Toma iz Villanova, to su svi znakovi osuđenosti i vječne izgubljenosti. Brate moj, straši se, da se i tebi isto tako ne dogodi. Ako imaš kakav grješni običaj, nastoj, da ga što prije odstraniš, još dok te Bog zove. I dok te savjest grize i muči, budi veseo; jer je to znak da te Bog još nije ostavio. Ali brzo se popravi; jer bi se rana mogla zagnojiti, pa ćeš se izgubiti.
Molitva: O, moj Gospodine, kako bih ti mogao zahvaliti na tolikim dobročinstvima i milostima koje si mi dao? Koliko si me puta zvao, a ja sam ti trebao biti zahvalan i ljubiti te, jer si me izbavio iz Pakla i tolikom ljubaznošću zvao me; slijedio sam potičući te na srdžbu i vrijeđajući te. Ne, moj Bože, neću više grditi tvog strpljenja; dostaje što sam te do sada vrijeđao. Jedini ti, koji si neizmjerna dobrota, mogao si do sada podnositi. Ali, već vidim, da me više ne možeš trpjeti; posve pravo. Oprosti mi, dakle, o moj Gospodine i moje najveće dobro sve uvrede, kojim sam tvoju neizmjernu dobrotu uvrijedio, za koje se iz sveg srca kajem i obećavam, da te ubuduće nikada neću više vrijeđati. Ta neću te uvijek poticati na srdžbu?
Umiri se sa mnom, o Bože duše moje, ne po mojim zaslugama, kojim drugo ne pripada, no kazna i Pakao, nego po zaslugama tvog Sina i mog Otkupitelja, u koje stavljam sve svoje nade. Radi Isusove ljubavi, primi me u svoju milost, daj da ustrajem u tvojoj ljubavi. Otrgni me od svih nečistih želja i pritegni me svega k sebi. Ljubim te, o najveći Bože, o najveći ljubitelju moje duše, koji si dostojan neizmjerne ljubavi. Ah! Da sam te uvijek ljubio! O, Marijo, Majko moja, daj da kroz ovo života što mi preostaje, ne vrijeđam tvoga Sina, nego da ga uzljubim i oplakujem uvrede, koje sam mu nanio.
Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja sv. Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.
