Srijeda, 17. travnja 2024.

JESTE LI SPREMNI ZA SMRT? Svaki grijeh nosi sa sobom sljepoću

XXI. O grješnom običaju

1. „Istraži mi srce, pohodi noću, ognjem me iskušaj, al` u meni nećeš nać` bezakonja“ (Ps 17, 3).

Jedna od većih šteta, koju nam je prouzročio Adamov grijeh, bila je grješno nagnuće na zlo. To poticaše na plač sv. Pavla apostola, gledajući, gdje ga požude vuku i navlače na one iste grijehe, koje je najviše prezirao. Zato, zbog sklonosti na grijeh i tolikih neprijatelja koji nas vuku na zlo, teško da bez grijeha dođemo u vječnu domovinu. Sad priznavši tu slabost, koja nas prati, pitam ja: Što biste vi rekli o jednom putniku, koji bi morao preploviti more u vrijeme oluje s lađom na pola razbijenom i suviše natrpanom, koja bi se potopila bez oluje i po najljepšem vremenu? Što biste prorokovali njegovom životu?

Sad isto tako recimo i o onom uobičajenom grješniku, koji hoće da prijeđe more ovog života (more u oluji, gdje mnogi ginu) sa slabom lađom, kao što je naše iskvareno tijelo, s kojim smo sjedinjeni i koje je natrpano vlastitim grijesima. Taj teško će se spasiti, jer grješni običaji zasljepljuju pamet, otvrdnjuju srce stoga lako ostane u tvrdokornosti i nepokornosti sve do smrti.

Najprije zasljepljuje grješni običaj. A zašto, pak, sveti uvijek od Boga traže svjetlo i straše se da ne bi postali najveći grješnici ovog svijeta? Jer znaju, ako za jedan tren izgube svjetlo, da bi mogli upasti u neki grijeh. Kako su ipak mnogi kršćani mogli ostati tako tvrdokorni sve do svoje smrti? Grijeh im je oduzeo vid i tako su se izgubili. Svaki grijeh nosi sa sobom sljepoću, i umnožavajući grijehe, povećava nam se i sljepoća. Bog je naše svjetlo; koliko se, dakle, duša dalje odalečuje od Boga, toliko više ona osljepljuje. „Kosti su njegove bujale mladošću; gle, zajedno s njome pokošen je sada“ (Job 20, 11).

Kako god u sud, koji je pun zemlje, ne može ući sunčano svjetlo, na isti način u srce puno grijeha ne može ući božansko svjetlo. Stoga mnogi zapušteni grješnici gube svjetlo i tako iz jednog grijeha prelaze u drugi, niti više misle na obraćenje i poboljšanje. Nevoljnici, dok zapadnu u onu mračnu jamu, drugo ne znaju, no griješiti, o drugom i ne misle, nego kako će griješiti, i rekao bih da više i ne znaju, daje grijeh u sebi ikakvo zlo. „Isti zločesti običaj“, veli sv. Augustin, „ne dopušta da grješnici vide zloće koje čine“. I tako žive, kao da i ne vjeruju da ima Bog, Raj, pakao i vječnost.

I evo onaj grijeh, koji je s početka zadavao strah, iza kako se je uobičajio, više ne straši ni malo. Pogledajte, veli sv. Grgur, kolikom lakoćom i mali vjetrić diže u zrak jednu slamčicu; tako ćete isto vidjeti neke, koji su se s početka opirali i borili kroz neko vrijeme protiv napasti; nakon što su se uobičajili i ogrezli u grijesima, odmah na prvu napast podlegnu. Na svaku grješnu prigodu koja im se ukaže za sagriješiti sagriješe. A zašto? Jer im je grješni običaj digao svaku iskru svjetla.

Veli sv. Anselmo da se vrag s grješnicima igra kao kakav čovjek koji uhvati pticu, sveže ju za konac, pusti ju da leti i kad hoće, potegne za konac i opet mu dođe u ruke, takvi su isto i uobičajeni grješnici. Mnogi, nastavlja sv. Bernardin Sijenski, griješe i bez prigoda. Veli svetac, da se mnogi grješnici slični vjetrenjačama, koje se okreću odakle god koji vjetar puhne i suviše se okreću, iako i ne bilo žita za mljevenje i protiv volje gospodara koji ne bi ni htio da se uzalud vrte. Vidjet ćeš grješnika, gdje i bez ikakve naslade i skoro protiv volje, kako ga silom vuče onaj grješni običaj.

Veli sv. Ivan Zlatousti: „Tvrd je običaj, koji stalno grješnike sili, da griješe, premda i ne htjeli“. Zaista, jer kako veli sv. Augustin, grješni običaj pretvori se kasnije u potrebu. A sv. Bernardin nastavljajući veli: „Običaj prelazi u narav“. Stoga, kako je god čovjeku potrebito disanje, da je na neki način i grješniku potrebito, da griješi, jer je postao robom grijeha. Rekoh robom: jer ima sluga, koji služe za plaću, robovi pak, služe na silu, bez ikakve plaće, na ovo dolaze neki nevoljnici, griješe, a bez naslade.

Opaki, kad propadne u dubine, onda prezire. Ove riječi tumači Ivan Zlatousti upravo o grješniku, koji, postavljen u onu mračnu jamu, prezire opomene, propovijedi, prokletstva, Pakao, Boga, prezire sve; i nevoljan dogodi mu se kao i orlu strvinaru, koji neće da ostavi usmrđeno meso, nego ga radije čuva, dok ne dođu lovci i ne ubiju ga. Pripovijeda o. Rekupit, kako je jedan osuđeni na smrt, idući k vješalima, podigao oči, ugledao jednu djevojku i na grješnu misao privolio.

Još pripovijeda o. Gisolfo, kako je još drugi psovač, isto osuđen na smrt, koji, podmećući glavu pod ličinu, udari glavom o prislonjene ljestve i taj nesretnik, umjesto da misli na vječnost i dušu, stade grdno psovati. Sv. Bernardo još i to govori, da teške grješnike ne treba moliti, nego ih sažalijevati kao već osuđene. Ali, kako će se moći osloboditi i izaći iz one njihove propasti, kad više ne vide ništa? Zato treba osobito čudo milosti. Nevoljnici, kad dođu u Pakao, onda će otvoriti oči; ali više neće biti koristi, što će ih otvoriti, osim da oplakuju svoju ludoriju.

Molitva: Moj Bože, odlikovao si me svojim dobročinstvima, obdarujući me milostima više nego druge, a ja sam tebe odlikovao uvredama, vrijeđajući i pogrđujući te više nego ikakvu drugu poznatu mi osobu. O ožalošćeno Srce mog Otkupitelja, koje si se na križu žalostilo i mučilo, gledajući moje grijehe, po tvojim zaslugama, daj da upoznam sve moje zloće, te žalost da ih oplačem. Ah!

Isuse moj, pun sam zloća, ali si ti svemoguć, možeš me napuniti tvojom svetom ljubavlju. U tebe se dakle uzdam, koji si dobrota i milosrđe neizmjerno. Kajem se, o najveće dobro, što sam te vrijeđao. Ah; da sam prije umro, nego što sam te ikada ozlovoljio! Ja sam tebe zaboravio, a ti mene nisi; to vidim s ovom svjetlošću, kojom me sad rasvjetljuješ. Kad me već rasvjetljuješ, daj mi još i snagu, da ti uzmognem vjeran ostati. Obećavam ti, da ću tisuću puta prije umrijeti, nego te ostaviti, ali u tvojoj pomoći stoji moje ufanje.

U te se uzdam, Isuse moj slatki, da me nećeš više vidjeti zapletena u grijesima, ni bez tvoje milosti. K tebi se još obraćam, o Marijo gospođo moja; u tvoj se zagovor uzdam, o ufanje moje, da me nikada više nećeš gledati kao neprijatelja tvog slatkog Sina. Da, molim ga, da mi prije smrt pošalje, nego li zapadnem u toliku nesreću.

Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja sv. Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...