Nedjelja, 14. srpnja 2024.

8. prosinca: Svetkovina Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije

S mrežne stanice Zagrebačke nadbiskupije prenosimo tekst o svetkovini Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, kojeg je pripremio vlč. Tomislav Hačko.

Povijesni razvoj

Ova marijanska svetkovina tijekom povijesti drugačije se razvijala u Istočnoj i Zapadnoj Crkvi. U samostanima na području Palestine, tijekom osmog stoljeća, ova svetkovina slavila se 9. prosinca, ali s imenom Začeće blažene Ane. Odabir datuma nedvojbeno je ovisio o postojećem blagdanu Marijina rođenja koji se slavio 8. rujna; dakle, devet mjeseci kasnije.

Slavlje ove svetkovine također se veže i uz dva apokrifna teksta: Jakovljevo protoevanđelje (11. stoljeće) i evanđelje o rođenju Marijinu (4. stoljeće). U njima je na jednostavan način ispričano kako Joakim i Ana, tijekom dvadeset godina braka, nisu mogli imati djece. Nakon anđelova navještenja Ana je začela Mariju. Sa sigurnošću možemo reći kako se ova svetkovina na Zapadu prvi puta slavila na području današnje Engleske u 11. stoljeću i to 8. prosinca s naslovom Začeće svete Marije.

U kontekstu tog žarkog i bogatog odraza teološke i marijanske pobožnosti, koja je obilježila dvanaesto i trinaesto stoljeće na Zapadu, svetkovina je mijenjala i razvijala svoj sadržaj stavljajući u središte proslavu Marijinog bezgrješnog začeća, odnosno začeća oslobođenog istočnog grijeha koji je zajednički nazivnik čitavom čovječanstvu.

S takvim sadržajem, svetkovina se prvi puta širi u Francuskoj, ali ne bez protivljenja (počevši od svetog Bernarda iz Clairvauxa (+ 1153.) koji se snažno protivio ovom novom slavlju). Sam sveti Toma (+ 1274.) također nije bio za novi sadržaj ove svetkovine. Poznate su žestoke polemike franjevca Dunsa Scotusa (+ 1308.) protiv tomista i dominikanaca koji ili nisu slavili ovu svetkovinu ili su ju jednostavno nazivali blagdanom Marijina posvećenja, izbjegavajući pri tome sva pitanja oko istočnoga grijeha, ponekad s previše grubim i materijalnim tumačenjima.

Uz sve to, papa Ivan XXII. (+ 1334.) počeo je s velikom svečanošću slaviti ovaj blagdan u Avignonu, a 1476. godine Siksto IV. odobrio ga je za rimski kalendar, obogativši ga oprostima, vlastitim misnim obrascem i časoslovom. Polemika nije prestajala, posebice prema dominikanskom redu koji je i dalje bio nesklon sadržaju ovog slavlja. Aleksandar VII. godine 1661., da bi stao na kraj prijeporima, konstitucijom Sollicitudo omnium ecclesiarum, službeno je odredio sadržaj slavlja: da je Marijina duše od trenutka začeća bila sačuvana od istočnog grijeha.

Pio IX., prigodom proglašenja dogme (1854.) proglasio je dan 8. prosinca za slavlje ove svetkovine i kao takav ostao je i danas u kontekstu vremena došašća. Međutim, biskupske konferencije imaju pravo prenijeti ovaj blagdan i na nedjelju ako smatraju da je tako prikladnije (usp. A. Bugnini, La reforma liturgica 1948-1975, C.L.V. – Ed. Liturgiche, Rim 1997., 322).

Likovni prikaz svetkovine

U bizantskoj tradiciji Začeće Blažene Djevice prikazano je u sceni poljupca Joakima i Ane ispred Zlatnih vrata hrama u Jeruzalemu. Scena zagrljaja između roditelja klasična je za prikaz važnih osoba u srednjovjekovnim minijaturama. Čuvena freska Giotta u Padovi preuzima ovu tipologiju.

Na Zapadu se ikonografija Bezgrješnog začeća definitivno udaljila od ovog prikaza. Na prikaz Začeća (kao silazak na zemlju) veliki utjecaj imao je prikaz Uznesenje Blažene Djevice na nebo. Tako je Djevica prilikom Uznesenja predstavljena kao Zvijezda jutarnja (Litanije), kao nevjesta (Pj 6, 11) ili kao Žena zaogrnuta suncem, mjesecom pod nogama i krunom od dvanaest zvijezda na glavi (usp. Otk 12, 1).

U događaju Bezgrješnog začeća Marija je također prikazana kako stoji na polumjesecu, okrunjena zvijezdama, s otvorenim ili prekriženim rukama na prsima. Kako bi se označila razliku između ta dva prikaza, u događaju Uznesenja Marija podiže oči prema nebu gdje je čeka Krist, a u prikazu Bezgrješnog začeća Marijin pogled usmjeren je prema zemlji.

Tako je Marija izjednačena s nevjestom iz Pjesme nad pjesmama, sva lijepa i besprijekorna, sa svim atributima koje joj pripisuju litanije iz Loreta. Prve takve prikaze nalazimo početkom šesnaestog stoljeća u Časoslovima koje su povezane s litanijama (Časoslov, 1505.). Zmija pod nogama Djevice približava dva biblijska teksta: zmaja iz Knjige otkrivanja (12. poglavlje) te događaj o padu (Post 3). Također, zmija će biti i simbol svih krivovjerja koja su slomljena upravo pod Djevičinim nogama.

Izvor

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...