Četvrtak, 22. veljače 2024.

Pet savjeta sv. Edith Stein kako odgajati djecu u katoličkoj vjeri

Malo se govori o prosvjetnom radu sv. Edith Stein, odnosno sv. Terezije Benedikte od Križa. Svoju učiteljsku karijeru započela je 1916. i poučavala je do 1933., kada je nacistička vlada u Njemačkoj zabranila poučavanje osobama židovskog podrijetla, a tada je ušla u karmelićanke. Mnogi od njezinih uvida u obrazovanje mogu se pronaći u zbirci poznatoj kao „Eseji o ženi“, u kojoj istražuje prirodu ženskog poziva i kako oblikovati učenice za Nebo kroz katoličko obrazovanje.

U šestom eseju ovoga sveska, sveta Edita daje smjernice kako školovati i odgajati djecu u katoličkoj vjeri. Ona objašnjava da je, nakon što se krštenjem postane dijete Božje, „milost u djetetu poput skrivenog plamena koji se mora brižljivo njegovati” i „štititi život milosti znači braniti ga od bilo kakvog utjecaja koji bi ga mogao ugasiti, kao što je gubitak vjere ili grijeh”. Sve što doživimo od najranije dobi ostavlja trag na našoj duši.

Nadalje, molitve, osobito one djetetove majke, trebale bi dijete povjeriti „zaštiti Majke Božje”.

Jednom kada dijete dosegne dob razuma, ono je spremno svjesno prihvatiti vjeru. Sveta Edita objašnjava da bi cilj vjeroučitelja, kako roditelja tako i učitelja, trebao biti „uspostaviti izravan, čvrst odnos sa svijetom vjere, koji će trajati i nakon što njezina poduka prestane i koji se odupire opasnim učincima koji se suprotstavljaju iz drugog smjera”. Ona nudi nekoliko ideja o tome kako uspostaviti ovaj odnos.

1) Djeci treba čitati biblijske priče.

Priče iz Biblije „ostavljaju dubok dojam na mladenačku maštu tijekom ranih školskih godina”, ona piše, objašnjavajući da svaka priča poziva djecu ravno u dubine teološke istine, kao što su Evanđelja o Božiću, uvodeći „otajstvo Utjelovljenje i uzvišeni poziv Majke Božje” i priču o Posljednjoj večeri, uvodeći „smisao Euharistije te čitanje o Muci i Uskrsnuću za razumijevanje značenja otkupljenja, patnje ili smrti, i uskrsnuće”.

Moguće je izvući druge istine iz različitih biblijskih priča, kao što su one o Izraelcima u Starom zavjetu, koje nam pokazuju našu vlastitu grešnu prirodu i potrebu za pokajanjem ili individualni poziv svakog od nas da upoznamo, volimo i služimo Bogu.

2) Djeca trebaju doživjeti lijepe vjerske običaje.

Sveta Edita objašnjava važnost okruživanja djetetova odgoja dubinom i bogatstvom običaja za „blagdane crkvene godine kao što su došašće i Božić te svibanjske pjesme”.

Ona također naglašava važnost zajedničkog pohađanja crkve „uz dobro planiranu liturgijsku molitvu i pjesmu”. Međutim, te stvari ne bi trebale ostati na razini „puke mašte, osjećaja i sile navike”. Moraju prodrijeti u cijeli život djeteta. Ona objašnjava: „Samo kada je liturgijska molitva izraz liturgijskog života, doista će plodonosno i formativno pridonijeti u procesu vjeronauka“.

3) Djecu treba pripremati za primanje sakramente što je prije moguće.

Potpuno svjesna stvarnosti naše pale prirode, ona naglašava da se moramo osloniti na „još jače stvarnosti nadnaravnog”. Prema njezinu mišljenju, što prije djeca počnu redovito primati sakramente, a posebice euharistiju svakodnevno, to će njihova vjera biti čvršća utemeljena. Međutim, jednako je važno da se djeca pripreme za „smisleno primanje sakramenata”. A da bi to učinili, moraju također primiti upute o istinama nadnaravne stvarnosti prisutne u svojstvenoj Stvarnoj Prisutnosti.

4) Djeca bi trebala dobiti „temelj jasne i temeljite dogmatske pouke” uz mudro vodstvo kako bi spoznali „ne samo razumom, već i srcem”.

Ova četvrta smjernica nadovezuje se na ostale, koje pomažu da dijete postane osjetljivo za razumijevanje katoličke vjere.

Njihova je mašta zaokupljena biblijskim pričama, žive i dišu liturgijsku godinu, imaju osnovno razumijevanje i redovito sudjelovanje u sakramentima. Oni su tada spremni uključiti se svojim intelektom u ono što osjećaju u svojim srcima i spremni su rasti u svojoj ljubavi s većim razumijevanjem.

Sveta Edita želi da dijete „prodre u otajstvo vjere” cijelom svojom osobom uz „intelektualno prepoznavanje” i “dobrovoljno prihvaćanje voljom”. Upoznavanje s „tajnama kršćanstva mora uvijek dovesti do preobrazbe načina života”.

5) Mladi umovi i srca samo će se uspješno oblikovati u vjeri „kada ljudi koji djecu uvode u tajne i sami budu prožeti i kada im životi budu oblikovani tim misterijima”.

Ova zadnja točka je na neki način najvažnija. Ne možemo usmjeravati djecu prema cjeloživotnoj vjeri ako ne živimo ono čemu ih učimo. Sve te prakse koje dajemo djeci već trebaju ti dio naših života. Biblijske priče koje dijelimo trebaju proizaći iz naših vlastitih iskustava čitanja.

Uz djecu trebamo se pridržavati običaja liturgijske godine, ulazeći svake godine sve dublje u otajstva, te se moramo oslanjati na sakramente kako bismo imali milost ustrajnosti u vjeri. I podučavajući našu djecu, rastemo i mi u našem znanju i proučavanju misterija kršćanstva.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...