Blagdan je sv. Antuna Padovanskog. U mnogim župama koje su mu posvećene, danas je slavlje. Slave ga i oni koji ga osobno štuju kao zagovornika, a takvih je mnogo, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. Ovaj svetac slovi za svetca cijelog svijeta. Ne bez opravdanja. U ime Isusa Krsta, jedinog Spasitelja svijeta, za života je učinio mnoga i velika čuda pa je nakon smrti vrlo brzo proglašen svetim, ostavši do danas najbrže kanoniziran svetac u povijesti Katoličke Crkve.

Proglašenje svetim nema nikakva utjecaja na same svetce, jer oni time ne postaju ni svetiji ni blaženiji. Ne proglašavaju se svetcima radi njih, nego radi nas; time se Bogu iskazuje više časti, jer u njima slavimo njega, a vjernici na taj način dobivaju novog zagovornika kod Boga.

Odmah nakon smrti Antuna Lisabonskog/Padovanskog (+13. lipnja 1321.) zbila su se mnoga čuda na njegovu grobu u Padovi. Nisu hodočastili samo stanovnici Padove i okolice, nego cijela Italija. I stoga ne treba čuditi što se skupština grada Padove, sastavljena od klerika, plemića i građana, odlučila zauzeti kod pape Grgura X. za Antunovu kanonizaciju.

Papu Grgur X. obradovao je zahtjev stanovnika Padove jer je i sam poznavao Antuna za života te je bio veliki poklonik prosjačkih redova (dominikanaca i franjevaca). On je i Franju Asiškog proglasio svetim te je odlučio, čuvši za čude koja se događaju na grobu Antuna Padovanskog, pokrenuti postupak za njegovu kanonizaciju. Za vođenje procesa i istraživanje čudesa odredio je padovanskog biskupa, priora benediktinskog samostana i opata Ivana, dominikanskog priora.

Svega šest mjeseci nakon što su delegati (voditelji procesa) ispitali one kojima je uslišan zagovor Antuna Padovanskog, odlučili su poslati spise o ispitanim čudima u Rim. Papa ih je dao na uvid kardinalima da ispitaju istinitost spisa. Nekoliko kardinala, premda nisu imali prigovora čudesnim ozdravljenima, smatralo je još preranim proglasiti Antuna Padovanskog svetcem.

No nedugo nakon toga jedan od kardinala protivnika proglašenja usnuo je neobičan san. Usnuo je papu koji je htio posvetiti neku crkvu, ali nije mogao pronaći svetačke relikvije koje je htio položiti u oltarski kamen. Tada je kardinal usmjerio svoje oči na odar gdje je ležalo tijelo čovjeka pokriveno bijelom plahtom. Njegovo je tijelo odisala ljupkim miomirisom. Svi prisutni u njegovu snu okupili su se tada oko toga tijela i počeli vikati: „Antun svetac! Antun svetac!“.

Kardinal je ujutro na konzistoriju počeo žestoko zagovarati Antunovu kanonizaciju i presudom kardinala Ivana Sabinskoga donesena je jednoglasna odluka da se taj Sluga Božji što prije treba proglasiti svetcem. Odluku je podržao i papa i ustanovio je dan proglašenja Antuna Padovanskog svecem na tri dana kasnije.

Na početku svečanosti papa je zazvao Božju pomoć za znamenitu presudu koju je trebao izreći. Potom je pročitao čuda koja su se nakon svetčeve smrti zbila na njegov zagovor. Opazilo se da papa stavlja naročit naglasak na to da je Antun pobijao i obraćao krivovjerce pa se čini, da je to značajan razlog što je proglašen svetcem. Odredio je da se po čitavom svijetu dan njegove smrti, 13. lipnja, svečano slavi kao njegov blagdan.

Kad je proglašenje bilo završeno zapjevao je Te Deum u zahvalu za novog svetca, a zatim je otpočeo antifonu: „O doctor optime, najbolji učitelju i svijetlo Crkve, sv. Antune, moli za nas na spas svih nas“.

Antifona „O Doctor“ pjeva se samo na svetkovine crkvenih učitelja. Time je, dakle, sv. Antun pribrojen crkvenim naučiteljima i franjevački red slavi njegovu svetkovinu i danas kao blagdan crkvenog učitelja, dok se drugdje slavi njegova svetkovina kao blagdan ispovjednika vjere koji nije biskup.

Uz to, papa je podijelio za vječna vremena svima koji u taj dan ili za naredne osmine posjete svetčev grob, oprost od jedne godine.

Četiri godine kasnije (1236.) papinim je dekretom određeno da se ubuduće blagdan sv. Antuna u Padovi ima slaviti isto kao i svetkovine Kristove i Blažene Djevice Marije i da se na taj dan miruje od svakog posla. Ta se tradicija u Padovi održala do današnjeg dana.