Naš sekularni svijet ima vrlo niska očekivanja od svojih građana. Svetost se često čini nedostižnom i stoga nerealnom. „Ugodan dan“, „Ne drogiraj se“, „Nemoj piti i voziti“ i „Nemoj nositi bijelo nakon Praznika rada“ postali su moralni imperativi današnjice, odražavajući svojevrsni moralni minimalizam. Katolici koji pišu i govore o svetosti nerijetko nailaze na podsmijeh, no ono o čemu se ne govori ostaje nepoznato. Svetost je istina, i realna i dostižna. Istina koju vrijedi promovirati.
Dobitnik Nobelove nagrade Saul Bellow ustvrdio je da bi opstanak židovske kulture bio nezamisliv bez priča koje daju smisao i svrhu njezinoj tradiciji. Priče mogu biti poučne i nadahnuti ljude da žive bolje. Biblija je prepuna takvih priča. Jedna od najdojmljivijih ilustracija svetosti dolazi iz židovske tradicije.
U malom židovskom selu u Rusiji živio je rabin koji je stekao reputaciju svetca. Mještani su vjerovali da svakog petka ujutro napušta selo i uspinje se na nebo kako bi razgovarao s Bogom. Skeptik, pridošlica u selu, odlučio je dokazati da je ta priča mit. U petak ujutro promatrao je rabina kako se budi, oblači seljačku odjeću, uzima sjekiru i cijepa drva. Potom ih je odnio siromašnoj ženi s bolesnim djetetom, osiguravši im ogrjev za tjedan dana. Nakon toga, tiho se vratio kući. Očekujući nadnaravne prizore, skeptik je ostao zapanjen jednostavnošću rabinove dobrote. Na kraju je postao njegov učenik. Kada su ga kasnije pitali uzdiže li se rabin doista na nebo svakog petka, odgovorio je: „Ako ne i više.“
Ovaj rabin primjer je svetosti u svakodnevnom životu. Kombinacija poniznosti i brige za druge čini vrlinu privlačnom. Svetost, etimološki, znači „cjelovitost“. Biti svet znači biti potpuno ono što jesi, neiskvaren utjecajima svijeta. Svetost podrazumijeva jedinstvo s Bogom, ali i brigu za druge.
Za svetog Tomu Akvinskog svetost označava „čistoću“ i „čvrstoću“. Sveti čovjek ostaje postojan u svom jedinstvu s Bogom, neokaljan svijetom. Pojam iscjeljenja povezan je sa svetošću jer svetost donosi duhovno zdravlje i cjelovitost. Sakramenti služe upravo toj svrsi.
Za Aristotela, krajnji cilj čovjeka je sreća. Za kršćane, to je svetost. No, svetost ne zamjenjuje sreću, već je uzdiže na višu razinu. Aristotel nije poznavao koncept božanske milosti. Dok sreća pripada pojedincu, svetost pripada zajednici. Svetost donosi sreću drugima.
Papa Benedikt XVI. je 18. rujna 2010. u Westminsterskoj katedrali kazao: „Koliko su nam potrebni, u Crkvi i u društvu, svjedoci ljepote svetosti, svjedoci sjaja istine, radosti i slobode rođene iz živog odnosa s Kristom.“
Pogrješno je misliti da je svetost rezervirana samo za elitu. Majka Angelica, osnivačica EWTN-a, podsjeća: „Svetost života nije privilegij nekolicine odabranih, to je obveza, poziv i volja Božja za svakog kršćanina.“
Jerry Bridges, autor knjige The Pursuit of Holiness, piše: „Mi smo 100 % odgovorni za težnju svetosti, ali smo istovremeno 100 % ovisni o Duhu Svetom koji nam to omogućuje. Težnja za svetošću nije puki napor vlastite volje.“
Platon je u svom dijalogu Eutifron postavio jedno od temeljnih filozofskih pitanja: „Je li nešto sveto zato što se voli, ili se nešto voli zato što je sveto?“ Ako je nešto sveto samo zato što se voli, onda svetost postaje pasivna, ovisna o vanjskim faktorima. No, ako se nešto voli zato što je sveto, tada svetost postaje primarna, a ljubav joj je podređena.
Slično tome, volimo ljude jer su dobri, a ne čini ih ljubav dobrima. Svetost je sama po sebi dobra i treba nas privlačiti, kao što nas Bog privlači k sebi.
Svetost nije ništa drugo nego potpuno jedinstvo s Bogom. To je ispunjenje naših najdubljih želja i svrha života svakog kršćanina.
