Većina Isusovih prispodoba – poput onih o talentima, izgubljenom novčiću, biseru velike vrijednosti – koristi jezik novca, trgovine i procjene vrijednosti. Nije slučajno. Naš odnos prema bogatstvu duboko oblikuje naš duhovni život.
Isus jasno upozorava: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“ (Mt 6,24). No u istom poglavlju nas i tješi: „Ne budite zabrinuti za svoj život: što ćete jesti ili piti, ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vrjedniji od jela, a tijelo od odijela?“ (Mt 6,25).
Kako pomiriti ove pozive s realnošću svakodnevnog života – obiteljskim troškovima, dugovima, školovanjem djece? Katolički filozof Michael Pakaluk nudi zanimljiv odgovor u knjizi Be Good Bankers: The Economic Interpretation of Matthew’s Gospel. On podsjeća na drevnu izreku koju crkveni oci pripisuju Isusu: „Budite dobri bankari“ – rečenicu koja se ne nalazi u evanđeljima, ali ju navode Origen, sveti Ambrozije i sveti Jeronim.
Pakaluk tvrdi da poslovne analogije u evanđeljima nisu slučajne. One pretpostavljaju da je gospodarska aktivnost prirodan dio ljudskog postojanja. Isus koristi taj jezik jer zna da razumijemo pojmove poput dobiti, gubitka, ulaganja i žrtve.
Stoga, kaže Pakaluk, svi smo mi „bankari“: „U svakodnevnom vođenju domaćinstva, u upravljanju vlastitim imetkom, mi ocjenjujemo, procjenjujemo i težimo povećanju vrijednosti – ne samo materijalne, nego i duhovne.“
Isus nam tako pokazuje novu hijerarhiju vrijednosti. Poput Platona i Aristotela, priznao je vrijednost vanjskih i tjelesnih dobara, ali ih je nadogradio duhovnim – onima koji vode do Boga.
„Kraljevstvo nebesko slično je dragocjenome biseru; kad ga nađe, čovjek ode, proda sve što ima i kupi ga“ (Mt 13,46). Time nam poručuje da vrijedi sve izgubiti kako bismo zadobili ono vječno.
U duhovnom smislu, zbog grijeha smo bankrotirali – „dug“ je prevelik da bismo ga sami otplatili. No Krist plaća taj dug svojom žrtvom.
„Vi znate milost Gospodina našega Isusa Krista: premda bijaše bogat, postade siromašan poradi vas da se vi njegovim siromaštvom obogatite“ (2 Kor 8,9).
Zato kršćanin ne prezire novac, nego njime upravlja odgovorno – ulaže u dobro, štedi za potrebe obitelji, a daruje s ljubavlju. Prava svrha bogatstva je u služenju Bogu i drugima.
Na kraju, duhovna ekonomija ne vodi strahu nego zahvalnosti: „Neka vaša blaga budu na nebu, gdje moljac i hrđa ne kvare, i gdje lopovi ne provaljuju i ne kradu. Jer gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 6,20–21).