„I ukazaše im se kao neki razdijeljeni jezici, kao ognjeni, te siđe po jedan na svakoga od njih.“ (Djela apostolska 2,3)
Blagdan Duhova bio je dan kada su Židovi prinosili paljenice – žrtve životinja i kruh od prvina nove žetve (Lev 23,15–20). Stoga, kada se toga dana pojavio oganj Duha Svetoga nad apostolima, činilo se kao da su i sami postali paljenice Bogu.
Paljenjem žrtve izražavala se potpuna predanost Bogu. Tako je i Duh Sveti, sišavši na apostole, u potpunosti preuzeo njihova srca i umove. Ostali su neozlijeđeni ognjem, ali ispunjeni božanskim darovima, sposobni propovijedati Evanđelje do nakraj zemlje. Duh Sveti želi i nas prožeti svojom ognjenom nazočnošću – želi nas potpuno osvojiti, jer je to, paradoksalno, jedini put do istinske slobode.
Osim ognja, toga se dana Duh objavio i kroz „šum kao silan vihor“ (Dj 2,2), podsjećajući na dah koji je oživio suhe kosti u Ezekielovoj viziji. Bog reče proroku: „Prorokuj dahu, prorokuj, sine čovječji, i reci dahu: Ovako govori Gospodin Bog: Dođi, dahu, od četiri vjetra i dahni u ove pobijene, da ožive!“ (Ez 37,9).
Tako i Otac nebeski poziva svakoga od nas da govorimo Duhu Svetomu, da ga zazovemo da donese život ondje gdje vlada unutarnja smrt. Nerijetko nam je teško moliti se Duhu izravno, jer ga doživljavamo više kao silu nego kao Osobu.
Zato posegnimo za riječima iz današnjeg Sekvencijala, koje nam pomažu moliti Duha osobno i s povjerenjem:
„Savij što je ukočeno,
Zagrij srce ohlađeno,
Pravi put nam pokaži.“
Duh Sveti naš je Zagovornik, koji nas brani od optužbi Zloga. Kada se borimo protiv laži koje nas žele baciti u očaj – bilo prema Bogu, prema drugima ili samima sebi – možemo zazvati Duha istine, koji razotkriva i pobija svaku tamu u nama.
Često nas Duh brani i tako što nas dublje povezuje s drugima. U zajedništvu s braćom i sestrama možemo pronaći povjerenje, savjet i iscjeljenje. Kao što Duh izlazi od Oca i Sina i sjedinjuje ih, tako i nas ujedinjuje u Crkvi, štiteći nas od osamljenosti i duhovne izolacije.
On nam daje i dar jezika, ne samo za propovijed, nego za istinsku komunikaciju sa svakim čovjekom. Apostoli su to iskusili na vidljiv i čudesan način – „svatko ih je čuo kako govore njegovim jezikom“ (Dj 2,6) – ali Duh djeluje i skrivenije: u srcu, u nadahnutim riječima koje otvaraju put do duše drugoga, bez obzira na njegovo poimanje Boga.
Kada molimo i slušamo Duha, On u nama može probuditi riječi koje nadahnjuju, tješe i preobražavaju – i podariti nam hrabrost da ih izgovorimo.
Ako surađujemo s darovima Duha, moguće je ono što je nekoć bilo nemoguće: istinsko zajedništvo među narodima i kulturama, u jedinstvu Crkve.
U doba Babilona, Bog je raspršio narode i podijelio jezike kako bi zaustavio njihovu oholost, govoreći: „Ništa što namjeravaju učiniti ne će im sada biti nemoguće“ (Post 11,6). No, na dan Pedesetnice, Bog preokreće prokletstvo: u Duhu Svetomu narod ponovno postaje jedno, i jezici više ne razdvajaju, nego sjedinjuju.
Ako ostanemo vjerni Duhu, ove riječi mogu i danas postati stvarnost Crkve:
„Ništa nam ne će biti nemoguće.“
Marija, naša Majka, bila je od svoga začeća prožeta Duhom Svetim. Neka nas ona nauči kako mu govoriti, kako ga ljubiti i kako svakodnevno primati njegove darove.