Postoji li poveznica između Nicejskog sabora, održanog 325. godine, i Drugog vatikanskog koncila, posljednjeg od dvadeset i jednog koncila koje Crkva priznaje ekumenskima, zaključenog 8. prosinca 1965.?
U pismu nadbiskupu Marcelu Lefebvreu, koji je kritizirao Drugi vatikanski koncil, papa Pavao VI. 29. lipnja 1975. napisao je kako je „Drugi vatikanski koncil ništa manje autoritativan, a u nekim aspektima čak i važniji od Nicejskog sabora“ (usp. La Documentation Catholique, 58 (1976), str. 34). Ova je izjava tada mnoge zatekla. Nicejski sabor prenio nam je temeljne istine katoličke vjere, kasnije izražene u Nicejsko-carigradskom vjerovanju koje se moli svake nedjelje na svetoj misi. Drugi vatikanski koncil nije definirao nijednu novu istinu niti osudio neku zabludu, predstavljajući se kao pastoralni, a ne dogmatski koncil.
Kako je moguće da se jednom pastoralnom koncilu, i to kontroverznom, pridaje veće značenje nego što Crkva daje svome prvom ekumenskom saboru?
Ipak, s povijesnog, a ne teološkog gledišta, izjava Pavla VI. nije bez temelja, iako u drugačijem smislu od onoga koji je sam Papa imao na umu. Kako bih to objasnio, oslanjam se na zanimljiv članak belgijskog filozofa Marcela De Cortea (1905.–1994.) objavljen 1977. u francuskom časopisu Itinéraires pod naslovom „Nicée et Vatican II“ (br. 215, str. 110–141).
U četvrtom stoljeću, na početku Konstantinove ere, među poganskim elitama bila je u modi filozofija neoplatonizma koju je razvio Plotin (203.–270.). Iako je Plotinov rimski učenik Porfirije (234.–305.) razotkrio snažnu antikršćansku narav ovog religijskog sustava, nisu nedostajali oni koji su priželjkivali susret između kršćanske vjere i plotinovske filozofije. Među njima bio je i aleksandrijski svećenik Arije, koji je pokušao spojiti Plotinov trinitarni sustav hipostaza s kršćanskim dogmom o Presvetom Trojstvu.
U kršćanskom Trojstvu postoje tri božanske Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Ovo središnje otajstvo kršćanstva objavljuje sam Bog, i premda nije protivno razumu, razum ga ne stvara.
Plotin je, s druge strane, razvio filozofski sustav prema kojem postoje tri hipostaze: Jedno (to Hen), kao prvi, apstraktni i neodređeni princip; Um (nous), razina bića i mišljenja; i Duša svijeta (psyche), koja povezuje inteligibilni i osjetilni svijet. Ove tri hipostaze proizlaze jedna iz druge nužnom emanacijom, bez istog stupnja bića. Ne suočavamo se s nadnaravnom stvarnošću, već s misaonom konstrukcijom razuma.
Arije, prožet neoplatonizmom, tvrdio je kako Sin proizlazi iz Oca, a Duhu Svetom pridavao je još niži stupanj, odbijajući Ocu, Sinu i Duhu Svetome priznati istu božansku bit. Sin i Duh Sveti, po Ariju, nisu bili istobitni s Ocem, već mu samo slični. Nicejski sabor osudio je ovaj pokušaj „preoblikovanja“ dogme o Trojstvu prema tadašnjoj filozofiji i proglasio da Sin nije „sličan“ Bogu, nego je uistinu Bog, „istobitan s Ocem“. Na grčkom, razlika je bila samo jedno iota; „istobitan“ je homoousios, dok je „sličan“ homoiousios. Nicejsko vjerovanje koristi poznati pridjev homoousion — „istobitan s Ocem“ — kako bi se suprotstavilo Ariju, koji je koristio homoiousion („sličan Ocu“), izravno inspiriran Plotinom. Za ovo iota sveti Atanazije bio je šest puta prognan i ekskomuniciran od pape Liberija: istobitnost triju božanskih Osoba srce je Nicejskog vjerovanja i naše kršćanske vjere.
Drugi vatikanski koncil, za razliku od Niceje, Trenta i Prvog vatikanskog koncila, predstavio se kao pastoralni koncil, ali ne može postojati pastoralni koncil koji nije ujedno i dogmatski. Drugi vatikanski koncil odlučio je ne formulirati nove dogme, ali je pastoralno djelovanje pretvorio u „dogmu“, usvajajući suvremenu filozofiju prema kojoj se istina misli potvrđuje djelovanjem. Tradicionalna dogmatska teologija stavljena je po strani i zamijenjena „filozofijom djelovanja“, koja sa sobom nužno nosi subjektivizam i relativizam.
Pastoralna teologija Drugog vatikanskog koncila predstavlja prekid s dogmatskom teologijom Nicejskog sabora upravo zbog svoje težnje da se prilagodi imanentizmu moderne filozofije. Da bi Crkva „ušla u sklad sa svijetom“, ona mora staviti doktrinu po strani i povjeriti povijesti kriterij za provjeru istine. No upravo su rezultati nove pastoralne teologije pokazali njezin neuspjeh. Dovoljno je zapitati se koliko danas ljudi ide na misu nedjeljom i u što zapravo vjeruju da bi se to razumjelo.
Marcel De Corte prepoznao je u modernističkom filozofu Mauriceu Blondelu (1861.–1949.) onoga koji je uveo imanentizam i primat djelovanja u pastoralnu teologiju Drugog vatikanskog koncila. Ako, kako Blondel tvrdi, nije moguća spekulativna demonstracija postojanja Boga ili božanstvenosti katolicizma, klizanje u subjektivizam i filozofiju prakse postaje neizbježno. Dana 4. lipnja 2025. nadbiskup Aix-en-Provencea i Arlesa, Christian Delarbre, službeno je otvorio postupak beatifikacije Mauricea Blondela u crkvi Saint Jean de Malte u Aix-en-Provenceu, koja je bila Blondelova župna crkva, priznavši njegov teološki i filozofski utjecaj na razvoj poslijekoncilske Crkve.
Vratimo se rečenici Pavla VI. prema kojoj je „Drugi vatikanski koncil ništa manje autoritativan, a u nekim aspektima čak i važniji od Nicejskog sabora“.
Drugi vatikanski koncil zasigurno je bio valjan koncil i u tom smislu autoritativan, ali njegova povijesna važnost ne proizlazi iz dobra koje je donio Crkvi, kao što je bio slučaj s Nicejom, nego iz vrlo ozbiljne štete koju je prouzročio. Ako je Drugi vatikanski koncil predodređen ostaviti dublji trag u povijesti od Nicejskog, to je zato što je vjerska kriza našega vremena ozbiljnija i dublja od arijanske. Štete koje je nadbiskup Lefebvre predviđao, a Pavao VI. nijekao, danas su objektivna i očita činjenica. Pastoralna teologija Drugog vatikanskog koncila sama se opovrgla tijekom šezdeset godina koliko je prošlo od njegova zaključenja, a povjesničar to jednostavno mora zabilježiti.